Mira je fascinirano gledala dok je Ana pakirala veliki kovčeg. Hlače, majice, košulje, haljine, trenirke, balerinke, tenisice, cipele na petu, jaknice, dva džempera, hrpa donjeg rublja...
- Ovo je predivno.
Ana ju je toplo pogledala. - Sviđa ti se?
- Kome se ne bi sviđale ovako lijepe stvari? Sretna je ona čije su, sjetno je dodala.
- Nadam se da ćeš biti sretna.
- Molim?
- Dušo, ovo je tvoje.
Mira se najednom ukočila i prestrašeno pogledala Anu.
- Ne, ne, ni slučajno, neću..., počela je drhtati.
Ana je zastala s pakiranjem.
- Dušo, što ti je?
- Ne, ne, neću opet, neću...
- Hej, hej, smiri se i polako mi reci što nije u redu, Ana je ostavila pakiranje, sjela pored Mire i primila je za ruke.
- I tamo sam imala pun ormar lijepe odjeće dok nisam..., zajecala je.
- O dušo moja, zar si stvarno pomislila da će te netko opet iskoristiti? Hej, pa to sam ja, Ana. Pogledaj me. A sad me slušaj: ovo smo Tara i ja jučer pripremile za tebe da imaš što obući za prvu ruku, ne možeš otići u novi život bez ičega. To je naš poklon tebi.
- Oprostite, ali ne mogu to primiti. Ovo je previše. Kako ću vam vratiti?
- Miro, nemoj me ljutiti. To je poklon, a poklon se ne vraća, Ana je ustala i nastavila žustro pakirati, ne gledajući više u Miru. Izgledala je uvrijeđeno.
Mira je bila zbunjena, onda se postidjela, pa je ustala i zagrlila Anu. - Oprostite mi, nisam navikla.
Ana joj se srdačno nasmiješila. - Sve je u redu, razumijem. Morat ćeš naučiti da nije sve u životu crno, vjeruj mi, tebe sada čekaju samo dobre stvari, potapšala ju je po leđima, odmaknula se i rekla strogo: - A sad odi spakirati Lenu dok ja ovdje dovršim. Još su se jednom kratko zagrlile, a Mira je veselo otrčala u drugu sobu.
Tara i njen kolega Zoran došli su po Miru i Lenu odmah ujutro, kako bi ih što prije odvezli u njihov novi život. Tari se žurilo jer se morala pripremati za onaj mrski zadatak, a Zoran je preuzimao posao čuvanja važne svjedokinje. Tara je zaprepašteno gledala u kovčeg koji je Ana pripremila, a onda je dodatno zinula kad je vidjela još jednu veliku torbu.
- Ana, čije je ovo?
- Kovčeg je s Mirinim stvarima, torba s Leninima.
- Toliko stvari?
Ana je slegnula ramenima i namignula joj. Tara je usnama formulirala jedan bezvučni „aha" i nasmiješila se.
- Dobro, poslije ćemo se obračunati.
- Nećemo. Rekla sam joj da je ovo naš zajednički poklon, namignula joj je.
- Zoki, odnesi ovo u auto, molim te. Idem ja po cure.
U tom trenutku stepenicama se spustila zlatokosa ljepotica u bež hlačama i crvenoj majici, a u naručju je nosila bebicu umotanu u bež dekicu. Zoranu je gotovo ispao kovčeg iz ruke. Zinuo je. Tara se nasmijala.
- Pazi muha, dobacila mu je.
- Ha?, zbunjeno je zatreptao.
- Lijepa je, da, ali tebi nedostupna. Tu si da je čuvaš, ne zaboravi to, Tara je glumila strogoću.
YOU ARE READING
Koncern 2: Naručeni 🔚
RomanceTARA i DANIJEL Priča o prodaji beba, očajnoj majci, nabrijanoj agentici i uglađenim biznismenima koji se, kad treba, pretvaraju u opasne igrače. Priča o dužnosti i ljubavi i kako to spojiti.
