Punishment - l.t fanfic.

Part 7 - Kiss

''Ovo nije fer'' govorim i bacam karte na sto. Zabavljam se,ali i ne baš,pokušavam na sve moguće načine ne misliti na Blake,ali sve živo me na to podsjeti,kao namjerno,kada vidim nečiju plavu kosu,plave oči,ili samo neku djevojčicu njenih godina,odmah me podsjeti na nju i preliju me emocije. Ali držim to u sebi,zaklela sam se na to. Već je prošlo oko sedmicu dana od kako je Blake umrla,vratila sam se nazad u školu jer sam se oporavila od udara. Igrom slučaja,ispostavilo se da Louis ide u istu školu kao i ja. Da,i on je izašao iz bolnice. Mnogo smo se sprijateljili. Kad malo bolje razmislim dečko je savršen,i na jako smo se čudan način upoznali. Žao mi je što je to moralo da se desi baš u bolnici. ''Stvarno ne znaš gubiti'' Mona mi dobacuje sa druge strane stola. ''Jednostavno nisam navikla na to'' odgovaram joj. Da ne bih mislila na Blake polako postajem sve hladnija i hladnija. Kao da isključujem emocije,na nekom prekidaču unutar sebe. ''Umišljena'' smije se,skupljajući karte rasute po stolu u jedan špil. ''Trebala bih krenuti'' govorim joj. ''Već je kasno'' dodajem – ''Hoćeš pratnju? Ne? Okej'' odgovara sama sebi taman kad sam htjela reći kako bi to bila jako dobra ideja. Ona i njene fore. ''Sutra ujutru ,nemoj kasniti'' dobacije iako zna da sam jako tačna osoba. Ona je ta koja uvjek kasni na sve. Uvjek su joj potrebni naknadnih 10 minuta. Uzimam jaknu sa stolice I oblačim je. Noć je hladna.’’Javi mi se kad stigneš’’ pozdravljamo se I ona me ispraća. Čim sam izašla vani,požalila sam što nisam ponijela još 10 jakni. Prehladno je. Ništa novo za London. Hodam ulicom,a ulična svjetla mi obasjavaju put, Tek na svakih nekoliko metara se nalazi svjetlo,pa je u nekim predjelima mrak,mrzim mrak. Uvjek sam ga se bojala. I kao mala kada bih išla negdje gdje bi bio mrak,tresla sam se od straha,a to ni danas nije prošlo. Mrak me podjeća na mračnu stranu života,onu ružnu,realnu. Privlačim jaknu još više prema sebi I pokušavam se utopliti,sva se tresem,I od hladnoće I od samoga straha. Baš kad sam pomislila da nema nikoga jak zvuk sirene me je preduhitrio,toliko da sam odskočila od tla. Koji kurac? Okrećem se prema ogromnom crnom džipu I tek kad se staklo spustilo,prepoznajem dobro poznati lik. ‘’Louis?’’ iznenađeno govorim. ‘’Beth. Treba ti prevoz?’’ pita me,I raširuje onaj njegov presavršeni osmjeh. Ah. Zapravo trebao bi mi prevoz,umrijeću do kuće. Otvaram vrata I sjedam u auto. Toplo,toplo,toplo,toplo. Nesvjesno lupam nogama kako bih se utoplila. ‘’A poljubac,to ništa?’’ govori. Okrećem se prema njemu I protežem se kako bih ga poljubila. ‘’Zadovoljan?’’ – ‘’Prezadovoljan’’ smije se. Navikla sam već da je ovakav. Svaki put kad smo zajedno ponaša se kao da želi da me ‘šarmira’,ali takav je sa svim curama. Šarmer. ‘’Trebala bi prekinuti raditi to’’ ne znam o čemu govori ‘’ Osim ako ne želiš da mi probušiš auto’’ govori,I tek tada shvaćam da misli da moje jako I nepodnošljivo lupanje nogama. ‘’ Prehladno je,možeš li ići malo brže? Želim što prije doći kući’’ pitam ga. ‘’Zašto mlada dama nije ponijela neku deblju jaknu,ne bi joj sada bilo hladno’’ zadirkuje me ‘’Zato što mlada dama nije znala da će biti ovako hladno,jer je krenula dok je bilo toplije’’ odgovaram sarkastično. ‘’Izvini,zaboravio sam da si ti uvjek u pravu’’ nastavlja ‘’Svako žensko je uvjek u pravu’’ – ‘’ Znači svako žensko uvjek ima odgovor na sve’’ – ‘’Ne,to radim samo ja’’ sarkazam mi je uvjek bio jača stana,I uvjek sam imala odgovor na sve. Obžavam se svađati. Stigli smo. ‘’Hvala ti što si me dovezao’’ – ‘’Znaš kako mi zahvaliti’’ prevrćem očima I ponovo ga krećem poljubiti,ali on se izmiče I moj poljubac tačno završava na njegovim ustima. Čim sam osjetila njegova usta naglo sam se pomjerila u natrag. Neprijatno. ‘’Zašto si to uradio?’’ dopuštam I da se zajebava s njegovim šarmom,ali poljubac ide stvarno predaleko. ‘’Izvini,ja..’’ uzdiše ‘’Ne shvaćaj ovo ozbiljno. Moje fore,znaš sve.’’ Smije se. ‘’Nisam ni mislila’’ odgovaram. ‘’Idem,ujutru rano moram na predavanja. Vidimo se.’’ govorim izlazim iz auta. Otvaram kapiju,I ona automacki počinje iritantno škripati. Lagano je zatvaram u nadi da će zvuk biti malo blaži,ali sve nade padaju u vodu. Preživjela sam. Otvaram vrata od kuće I polako ulazim unutra I odmah se sa vrata počinjem pravdati kako sam s zadržala jer sam pomagala Moni u vezi nekih stvari. ‘’Sve je okej’’ majčin blagi glas mi se obraća. ‘’Idem odmah legnuti ujutru se rano budim’’ govorim joj ‘’Okej dušo,I ja ću brzo’’ otiskuje mi blagi poljubac u obraz I ja odlazim u sobu. Odmah se bacam na kravet I uzdišem od užitka toplote I mekoće koju mi trenutno pruža krevet. Zaklapam oči I jedino na šta sada mislim je šta se kog đavola ono desilo sa Louisom. Ne znam kako ni zašto,ali nekako mi je I prijao onaj poljubac,ako se ono može I nazvati poljubcem. Ne vjerujem da može,ali meni je prijalo,kako god se nazivalo. Nisam zaljubljena u Louisa,daleko od toga. Ni sama ne znam zašto se sada ovako osjećam.

(Evo ga napokon nastavak,izvinjavam se što je tek sada,ali stvarno nisam imala vremena ni za šta. Nema uvjeta,nastavak čim stignem,nadam se uskoro. Komentarišite ono što vam se sviđa,komentarišite šta vam se ne sviđa. Izvinite na pravopisnim greškama,ali toliko sam umorna da ne znam kako uspjevam potrefiti svako slovo na tastaturi. Volim vas. Xo)