Punishment - l.t fanfic.

Part 15 - Angel

„Nakon što sam saznao za planove te mafije o kojoj ti je pričala tvoja majka,odlučio sam da ih razotkrijem. To nisu bili planovi poput pljačke ili nečeg sličnog. Planirali su ubiti mnogo ljudi. Nisam želio da dođe do toga. Sve sam činio kako bih ih razotkrio,išao sam i u policiju,ali tražili su dokaze,a ja ih nisam imao. Ne znam kako,ali saznali su moju namjeru i počeli mi prijetiti. Stizale su mnoge prijetnje,između ostalog i to da će mi oduzeti vas dvije. Tvoju majku i tebe koja još nisi bila ni rođena. Nisam htio tome pridavati veliku pažnju jer nisam mislio da bi išli tako daleko. Iste noći kada si se ti rodila,čim su mi javili otišao sam do kuće da uzmem nešto stvari za tvoju majku i tebe. U dvorištu,pored vrata od kuće stajao je buket cvijeća i poruka pored njega. Mislio sam da nam neko želi čestitati na rođenju malog anđela. Otvorio sam poruku i krenuo sa čitanjem. Svake riječi se sjećam kao da je juče bilo.“ Oči mu od tužnih prelaze u vidljivi bijes,iako mu suze jedna za drugom silaze niz lice,kao i meni. „Nadam se da se ne raduješ previše,jer će onda ovo biti preveliko razočarenje za tebe. Znaš kako kažu „jedno ode,drugo dođe“,pa hajde da kažemo da se nešto tako upravo desilo i tebi. Rodila ti se ćerka,a ostao si bez sestre. Tvoja sestra Bethany je mnogo vrištala kada je saznala da će postati tetka,no,nažalost tebi,a nama na sreću,nije doživjela da vidi tvoju ćerku. Krenuli smo polako,bez sestre možeš preživjeti, ali kako ćeš bez žene i tek rođenog djeteta? I da bude jasno,za ovu smrt si odgovoran samo ti. Kao što ćeš biti i za ostale dvije,ako ne prekineš sa svojim planovima. Porodica ili prokleti zakon? Nicolase,tvoj je red. Beživotno tijelo tvoje sestre ćeš dobiti tek pošto uradiš onako kako zapovjedamo. Požuri,mogao bi ostati i bez toga. Iskreno saučešće.“ Svom snagom stiska hladne,metalne šipke koje stoje izmenju nas. Kako neko može biti tako okrutan? Trenutno ne mogu pravilno razmišljati,niti sam svjesna ovoga što mi je upravo rečeno,ali želim znati sve. Njegova sestra se zvala Bethany? Jesam li dobila ime po njoj? Šta se desilo posle? Mnogo pitanja. Glupih,rekla bih. Ali kada želite nešto da saznate,sve je bitno,zar ne? Odlučujem ga pitati. „Dobila sam ime po tvojoj sestri,zar ne?“ pitam i odmah sebi u mislima dajem šamar. Zar je bitno da li sam dobila ime po njoj? Nevidljivi osmjeh se pojavljuje na njegovom licu. „Jesi. Kada sam se smirio odlučio sam zapovjediti Mikeu,mom mlađem bratu i tvojem ocu“ naglašava riječ otac. „Da on izdržava tebe i Carolline,da se brine o vama onako kako bih se i ja brinuo. Znao sam da ću ga tako riješiti njegovoga života,i da sam oduzeo izbor i njemu i Carolline,ali to je bio jedini izlaz. Ubijedio sam ga i rekao mu sve. Oboje smo odlučili da bismo ti trebali dati ime Bethany,u čast naše sestre. Posle toga odlučio sam priznati zločin ,koji nisam počinio. Ali zakleo sam se,i sad se kunem,prokletnici će mi platiti sve ove godine koje sam žrtvovao sa tobom i tvojom majkom. Kunem se.“ Jedva izgovara riječi. Zvuči kao da se davi u sopstvenim suzama. Ni ja ne mogu progovoriti niti jednu riječ. U trenutku pada na koljena ispred mene i ja ostajem zapanjena i šokirana. „Znam da ti nemam pravo tražiti ništa i da me vjerovatno mrziš,ali jedino što ja od ovog svijeta želim je da mi se moja porodica vrati. Moja dva anđela želim nazad. Razumijeću ako me ne želiš više vidjeti,mnogo sam griješio u životu. Mojom greškom su ti oduzeli dijetinjstvo i samo zbog mene je tvoj život bio laž. Ja sam jedini krivac“ govori kroz plač. Hvatam ga lagano i podižem uspravno. „Ne,ne i ne.“ Govorim. „Ti nisi kriv za to,oni su. Ali želim da znaš da mi treba vremena da mi se sve ovo slegne i da shvatim stvari. Molim te,prekini plakati.“ Provlači ruke kroz rešetke i dodiruje mi lice. Poklanjam mu slabašni osmjeh. „Anđele moj“ obraća mi se.

Čula sam da vrijeme koje provedeš sa osobom koju si želio vidjeti brzo teče,danas sam se uvjerila u to. Pola sata,koliko su nam dozvolili da razgovaramo je prošlo nevjerovatnom brzinom.

Uzimam stvari koje sam ostavila policajcima na ulazu,I palim auto. //Pustite pjesmu  ‘If I Lose Myself – OneRepublic’ I savjetujem vam da je smanjite,kako biste se mogli ipak skoncentrisati na čitanje// Nisam svesna svoje situacije. Osjećam se kao da sam skinula ogroman teret sa sebe samim tim što sam upoznala svojeg pravog oca. Ne znam kako bih trebala da se ponašam. Da se smijem ili plačem? Ne znam. Do kuće sam trebala proći pored groblja na kojem je sahranjen moj otac,onaj drugi,ili po meni tačnije prvi. Odlučila sam otići tamo,dugo nisam bila. Parkiram auto na kameno tlo pored groblja. Uvjek sam imala neki strah od toga. Pogotovo noću,ali sada je bilo negdje oko 9 sati ujutro,pa I nije izgledalo tako strašno. Stajem pored odeljka sa cvijećem I uzimam tri bijele ruže,dajem novac starijem čovjeku iza šaltera I nastavljam dalje. Svaki spomenik koji su ljudi uzdignuli sa ljubavlju svojoj dragoj osobi sam propratila pogledom. Svaki je nekako drugačiji,ima svoju draž,nešto što je činilo tu osobu kojoj je uzdihnut. Nakon mnogih drugih spomenika,došla sam do tatinog. Visok I širok spomenik na kojem je udubljeno “Mike Clarke ,1972 – 2008,Najbolji muž I otac. Voljen I pošten čovijek. “ Kratka poruka. Oči mi je bola riječ otac. Nije bio otac,nikome. Ali je zato bio najbolji čovjek. Koji bi još čovjek žrtvovao sebe radi drugog? On jeste,on je bio taj koji mi je noću pričao priče,koji mi je davao savjete.. Bezmarno čučnem pored groba,kako bih makla osušeno svijeće sa njega. Položila sam tri bijele ruže na grob. “Više ne znam šta da radim.” Govorim u prazno,ali imam potrebu za tim. “Ti si mi uvjek davao najbolje savjete. Šta ću sada? Znam sve. Ali bila sam sretnija dok ništa nisam znala. Ipak,kada si ti umro,mislila sam da sam izgubila oca kojeg više nikad neću imati. I onda,prije nekoliko dana saznam da ipak imam drugog. Čudno,zar ne? Prvi put u životu u jednoj stvari vidim I sreću I tugu. Tebe ne krivim,ti si takođe žrtva svega ovoga. Sve bi bilo lakše da si živ. Da te sada mogu zagrliti I reći da si ti moj jedini otac. Tata.” Govorim. “Tvoj otac je sretan što ima takvu kćer.” Grub glas mi se obraća. Podižem se uspravno I okrećem se iza sebe. Ispred mene stoji stariji čovjek,šezdesetak godina,rekla bih. Prosjede kose sa štapom u ruci. “Ne razumijem Vas” odgovaram u nevjerici. “Kažem da se tvoj otac sigurno ponosi tobom. Nisi nikada nikog namjerno povrijedila,zar ne?” pita me. “Nisam.” – “Onda ti nisi ništa zgriješila. Drugi koji su tebi nanjeli štetu jesu pogriješili I treba oprostiti samo onima koji su to uradili slučajno ili su morali. Drugima ne. Znaš da postoje osobe koje te vole. Šta je važnije od toga?” pita me. Ostajem u čudu. “Možete li mi reći ko ste vi?” iznorišem njegovo pitanje. “Samo obični starac koji je prošao mnogo toga u životu,I dobrog I lošeg.” Odgovara. “Ah..žao mi je” ne znam kako bih pričala sa nekim kojeg ne poznajem. “Nemoj,samo slušaj svoje srce,ako ne želiš da završiš za nekoliko godina na ovom mjestu gdje sam ja I da jedino što ti je ostalo bude pod zemljom. Čuvaj se” okreće se I nastavlja svojim putem. Nije mi dozvolio da kažem ništa.

//Zaustavite pjesmu ako I dalje traje,u šta sumljam//

/…/

Ulazim u kuću I ostavljam stvari po strani. “Gdje si bila?Isključen ti je telefon,pretrnula sam od brige” majka silazi niz stepenice I govori mi. “Malo sam prošetala. Isključen mi je telefon?” provjeravam ga I stvarno jeste. Vjerovatno je baterija. Odlazim do police za punjačem I uključujem telefon. Poruke na telefonu kao da me bombarduju. “Gdje si bila?” mama me prekida I dolazi do mene. “Bila sam do Nicolasa,I na tatinom grobu” usta joj poprimaju oblik slova O na moje riječi. “Pričala si sa Nicolasom?” klimam glavom. “O čemu ste pričali? Je li ti sve rekao?” pita me,I dalje zapanjena. “Sve mi je rekao” govorim. “I?” – “I ,šta?” uzima moju ruku I miluje je. “Kako sada vidiš stvari” pita me. “Ne znam.Ne krivim ni jednog od vas,ali rekla sam I tebi I njemu da mi treba vremena,mnogo vremena.” Klima glavom. “Idem se otuširati,kad ideš na posao?” penjem se uz stepenice. “Danas sam slobodna,poći ću do gospođe Wesley na kafu.” Klimam glavom,I bilo je vrijeme da bude slobodna. Ulazim u kupatilo I puštam vrelu vodu u kadu. Skidam sve sa sebe I zaključavam vrata od kupatila. Za nekoliko minuta kada je već bila puna vrele vode. Dodala sam kupku od jagode I polako ušla unutra. Koža mi se naježila pri dodiru vrele vode. Uranjam čitava u kadu I odmah hvatam ogromnu količinu vazduha. Jako vrelo. Ali posle nekog vremena,bilo u hladnoj ili vreloj vodi,naviknem se I bude mi lakše. Nadam se da ću se I na ovu situaciju u mom životu navići. “Dođavola” prošapćem kada mi je na pamet iz čista mira pao Louis. Telefon mi je bio dosta dugo isključen,I nisam mu se ni javila posle onoga. Sigurno je zvao. Prokleta baterija. 

Posle 15 minuta tuširanja u vreloj vodi I razmišljanja o svom životu odlazim do telefona. Otvaram nekoliko poruka koje su stigle. Svaka je od Louisa. “Hej,javi mi se čim stigneš,želio bih da se vidimo.” – “Zašto ti je isključen telefon? Jesi li dobro?” – “Ubićeš me” – Louisove poruke. Osmjeh mi se pojavljuje na licu. “Dobro sam,izvini što ti se nisam javljala,morala sam obaviti nešto. Gdje I kad da se vidimo?” je glasila poruka koju sam mu poslala. Posle nekoliko sekundi odvratio mi je “Ti mene pokušavaš ubiti. Večeras u 7 ću doći po tebe,budi spremna.” Uh. Još uvjek mi duguje objašnjenje o Alice I zašto to nije njihova ‘veza’ bitna. “Da pozovem Monu I njenog dečka?” šaljem. “Naravno,čujemo se.” odgovara. Odmah Moni pišem poruku. “Večeras ja,ti,Louis I Harry izlazimo. Oko 7 budi spremna,pokupićemo vas Louis I ja. Ne prihvatam ne kao odgovor. Ljubim”

Još jedan dosadni nastavak. Priča ima novu sliku pa možete pogledat,nadam se da vam se sviđa. Smorila sam I Boga I naroda sa ovim porukama,ali uvjek vam se imam potrebu izvinuti kada su nastavci dosadni. Razumijem ako vas je pola prestalo čitati na samom početku nastavka.

U sledećem nastavku: Louis,Bethany,Mona I Harry se sprijatelje,ili otkrivaju prava lica?