Punishment - l.t fanfic.

Part 12 - Party time

-U prošlom nastavku-

Sat nikada sporije nije prošao. Jedino o čemu sam razmišljala je – Gdje su I šta rade? Kada se napokon začulo to divno iritantno zvonjenje,brže-bolje sam izašla iz sale,zajedno sa nekolicinom studenata. Ponovo ga tražim pogledom,nema ga. “Bethany Clarke?” blagi ženski glas doziva moje ime. Okrećem se I susrećem se sa dugom plavom kosom. Ona? “Jesam.” Govorim. “Pravim žurku noćas pa ako si slobodna..” pruža mi u ruke papir sa ispisanom adresom I vremenom. “Ja..-“ taman da joj kažem kako imam druge planove ona me prekida. “Louis je rekao da te pozovem,a I ja bih se željela upoznati sa tobom.” Govori. Louis? Rekao joj je da mene pozove? “Izvini,nisam ti se ni pretstavila” pruža mi ruku. “Alice Goldman” govori sa blagim smješkom. “Bethany Clarke” ponavljam joj svoje ime iako ga već zna I uzvraćam joj osjmeh. “I? Dolaziš?” pita. “Mislim da hoću.” Naravno da hoću. “Super onda,vidimo se večeras” maše mi I odlazi. Louis joj je rekao da mene pozove? Zašto? Kako god,zabava neće škoditi. Trebam potrošiti negativnu energiju I odmoriti glavu od silnih problema.

Promatram svoj odraz u ogledalu. Kratka,ali ne previše kratka,crvena haljina mi krasi tijelo,kosu sam ispeglala I pustila da mi pada preko ramena. Na nogama sam obula crne štikle koje inače ne nosim I nisam sigurna da li znam I hodati u njima. Lice sam našminkala malo više nego inače,maskara I alajner mi uokviruju oči,blago crvenilo na licu mi pokriva mali sloj pudera,jedva vidljiv,a na ustima mi daje potpuniji izgled crveni karmin. Zadovoljno promatram svaki kutak svojeg izgleda. Isprobavam lažni osmjeh. “Gdje ideš?” trzam se na majčin glas. Nisam ni primjetila da je ušla. “Na zabavu” neodgovorno govorim. “Nisi mi javila” – “Sad ti javljam” odbrusujem joj u sekundi. Uzdiše. “Nemoj se ljutiti na mene,nisam ja ta koja je željela da se sve ovako desi,tvoj otac..” prekidam je. “Rekla sam ti da mi on nije otac.” Spušta pogled prema podu. “Ali nisam rekla da si ti kriva I za šta. Samo me trebaš pustiti da se malo smirim,da mi se sve slegne. Jer,znaš,nije baš bajno kad saznaš da ti je čitav život bio laž” nastavljam. “Žao mi je” govori. Vidim joj suze u očima. “Nemoj” povlačim je u zagrljaj. Posle nekoliko trenutaka se odmiče od mene. “Izgledaš predivno” govori. Osmjehujem joj se I osvrnem se oko svoje ose. “Koliko je sati?” pitam je. Pogled joj pada na ručni sat na njenoj ruci. “22:40” govori. “Odlično” do kuće od Alice mi je potrebno nekih pola sata autom. U planu mi je bilo da malo zakasnim,zašto bih došla prva? Izgledalo bi kao da  sam jedva čekala zabavu,iako to nebi bila laž. “Trebam krenuti sada” govorim. “Lijepo se provedi” čujem glas iza sebe. Krećem niz stepenice I uzimam ključ od auta. Izlazim iz kuće I udišem svjež Londonski zrak. Izgleda kao da će kiša. Otključavam auto I čim sam sjela palim radio. Na radiu svira pjesma Neon Lights od Demi Lovato – jedna od mojih omiljenih. Pojačavam najjače moguće muziku I dajem gas. Pjevušim ni ne primjećujući ništa oko sebe,trenutno na svijetu postojim samo ja. Smijem se na svoje misli.

Parkiram auto ispred ogromne kuće. Još jednom provjeravam adresu. “To je to” govorim sebi u bradu. Izlazim iz auta I zaključavam ga. Polako se krećem prema kući. Otvaram velika metalna vrata I ispred mene se stvara ogromna prostorija puna pijanih ljudi. U nosnice mi odmah ulazi miris alkohola I cigareta,dok preglasna muzika bruji sa svih strana. Ulazim unutra I zatvaram vrata za sobom. Guram se sa pijanim studentima dublje u gužvu. Primjećujem improvizovani bar sa nekoliko stolica malo dalje od mene I pokušavam mu prići,ali ima tako previše ljudi da mi ponestaje vazduha. Napokon pronalazim put do bara I sjedam na jednu od stolica. Poslužujem se sa nekom od časa sa bara I sipam jedno od smiješa iz flaša u nju. Prvo pijem mali gutljaj za svaki slučaj da vidim kakvog je ukusa. Šampanjac. Slatkasti ukus mi para grlo kada sam u trenu popila čitavu času šampanjca. Ne mislim se napiti. Ova čaša je bila sasvim dovoljna za noćas. “Došla si” Louisov glas se probija kroz muziku do mene. Sjeda na stojicu I on radi upravo ono što sam ja,uzima času I u nju sipa smješu iz flaše. Ispija gutljaj. “Jesam.” Govorim hladnokrvno. “Mislio sam da bi ti prijalo malo zabave” govori. “Nešto pametno I sa tvoje strane,hvala.” Odbrusim mu. “Ljuta si na mene?” pita. Ma ne,nimalo nisam. Ljuta sam na sebe što dozvoljavam ovu ljubomoru. “Trebam li biti?” – “Mislim da nemaš zbog čega” govori. “Onda nisam.”odgovaram. “Zašto se onda ponašaš tako?” ispija još jedan gutljaj iz čaše. “Sviđa mi se da se ovako ponašam.” Odlučujem usuti još malo šampanjca u času I ispijam gutljaj. “Ljubomorna si” govori. Zagrcnem se u onom gutljaju. “O čemu govoriš?” pitam ga. Primiče se prema meni,samo je nekoliko centimetara udaljen od mojih usana. “Zaljubljena si u mene.” Kao da me neko posuo hladnom vodom. Ne smiješ mu dozvoliti da te tako zajebava Bethany! Nisi kao one kurve koje ima na jednu noć. Bolja si od toga – Javlja se moj razum. Odlučujem ga poslušati. Primičem mu se još malo I hvatam ga za obraz. “Previše si samouvjeren,Tomlinson.” Govorim mu I taman kada nam je htio spojiti usne okrećem mu glavu na drugu stranu. Primičem usne na njegovo uvo. “Trebaš poratidi na toj samouvjerenosti.Imaš je na pretek,a nemaš razloga za nju.” Govorim mu tiho,ali dovoljno da me čuje,iako oko nas trešti muzika. Odmičem se od njega I on me sav zbunjen gleda. Ne mogu opisati ponos koji sada teče mojim venama.  Nije laka stvar uraditi nešto ovako osobi koja ti se sviđa I na koju bi najrađe sada skočila I silovala je. “Glumiš” govori. Ispija punu času alkohola u trenu,pogleda me još jednom I ustane. Pratim ga pogledom. Okreće se I prilazi Alice koja se sasvim slučajno našla tu. Strastveno je privlači sebi I ljubi je gladno. Kolutam očima. Gorim od ljubomore. Imam osjećaj das am pocrvenila u licu,kao da gorim. Trebam se umiti. Prilazim im. “Bethany! Hej!” Alice uzvikuje kako bih ju čula. “Hej” odvraćam pozdrav. “Možeš mi reći gdje je WC?” Pitam je. Klima glavom. “Idi pravo do kraja sobe,druga vrata desno” govori. Klimam glavom I osmjehujem se. Glumim kao da Louis  nije tu,izgleda das am dobru glumu nasledila od roditelja. Kolutam očima na svoje misli. Pozdravljam je još jednom I idem do kraja sobe. Posle mučnog probijanja kroz pijane student I guranja sa polu golim djevojkama,nekako sam uspjela doći do kraja sobe. Primjećujem drvena vrata,baš onakva kakva mi je Alice opisala. Ulazim unutra I svjetlost mi odmah žari oči. U dnevnom boravku je mrak,jedino što daje malo svijetla je nekoliko sitnih šarenih lampica sa zidova,tako da je ovo svijetlo bilo doživljaj za mene. Prilazim umivaoniku I zahvatam malo vode,te je prosipam po svome licu. Podižem glavu I gledam svoj odraz u ogledalu. Dobro je da sam stavila vodootpornu šminku. U trenu moj odraz u ogledalu nestaje,sve oko mene se pretvara u mrkli mrak. Nestalo je struje? Čujem kako se vrata WC’a otvaraju. “Ko je to?” okrećem se polako oko svoje osi,preplašeno. Niko ne odgovara. “Ko je to!?” još jednom ponavljam,malo glasnije. Opet ništa. Ali imam tako neopisivo jeziv osjećaj da neko stoji pored mene. Stah mi obuzima tijelo. Tresem se,poput tanke grančice na vijetru. Nečija ruka mi dodiruje rame. Vrisnem u trenurku preplašeno. Ista osoba mi drugom rukom prikriva usta. Koprcam se,opirem. Bezuspješno. “Drago mi je da smo se I zvanično upoznali,Bethany Clarke”  hrapav muški,prihušeni glas mi šapće na uvo. Neopisiv strah,jeza I hladnoća mi prolaze tijelom. Ne prestajem se koprcati. Bože,pomozi mi molim te. Neka mi netko pomogne,bilo tko. Jak uzdah se začuo od strane osobe iza mene kada su se vrata wc’a otvorila. Stisak na mome ramenu I ustima je prestao. Osoba se odmakla od mene. Jedino što čujem su koraci. Brzi,jaki. Ne znam kako stojim na nogama,tresem se. Preplašena sam kao nikada u životu. Svjetla u wc’u se pale I ispred mene odmah ugledam Louisa. Vrisnem na trenutak od radosti,iznenađenosti,sreće..grlim ga. Najčvršće što sam ikada bilo koga u životu zagrlila. Uzvraća zagrljaj I gladi me po kosi. “Šta ti se desilo?” zabrinuto me gleda,ne prestajući da me gladi po kosi. “D-došla sam u WC,odjednom je postao m-mrak,ništa se nije vidjelo. N-neko je ušao unutra,došao do mene I rekao mi d-da mu je drago da smo se up-upoznali zvanično” nekako sam izustila,jedva spajajući riječi. “Vidjela si ko je to?” još jače me grli. “Nisam” spuštam glavu na njegova ramena. Onaj muškarac je zasigurno bio jak,još osjećam stisak na ramenu. “Hvala ti” šapćem. Imala sam potrebu zahvaliti se Louisu. Da on nije došao,ko zna šta bi bilo sa mnom. Od same pomisli,jeza mi ponovo prolazi kroz čitavo tijelo. “U redu je. Nemoj se bojati.” smiruje me. “Želiš li da izađemo na zrak?” pita me.Klimam glavom. Izlazimo iz WC’a I Louis ne puštajući me iz zagrljaja,slobodnom rukom gura pijane studente,koji nam se nađu na putu. Još sam pod šokom I ne znam šta mi se desilo. Posle nekog vremena nalazimo se u dvorištu kuće. Odmah sa izlaza udišem ogromnu količinu zraka. Zrak je baš ono što mi je trebalo. “Biće sve u redu. To je vjerovatno neko od pijanih studenata koji te je htio preplašiti.” Govori. Moguće. Ali bilo je tako strašno,neopisivo riječima. “Nemoj davati veliki značaj tome,okej? Biće sve u redu.” Ne prestaje me tješiti. Klimam glavom I ponovo se naslanjam na njegovo rame. Stojali smo tako nekoliko trenutaka u tišini. Odjednom,Louis se okrenuo prema meni,gledajući me pravo u oči. “Nemoj se brinuti. Obećajem da ti se,dok sam ja tu,ništa neće desiti.” Govori. Smješim se. Tada primjećujem njegov pogled,koji izučava svaki dio moga lica. Pogled mu bježi do mojih usana,pa ga ponovo vraća na oči.  I tako nekoliko puta. Voljela bih znati šta mu se sada mota po glavi. Ali to više nije bitno. Ništa više nije bitno. Približuje mi se I polako,nježno nam spaja usne. Tek primjećujem kako kapljice kiše jedna za drugom padaju na moje lice,kao I na njegovo. Poljubac postoje strastveniji. Hvata me oko struka I približuje još bliže njemu. Neopisiva sreća teče mojim venama. Ovaj poljubac je potpuno drugačiji od onog slućajnog u autu. U ovome poljubcu ima nešto,što me tjera da pokleknem. Što mi oduzima dah.

(I EVO NATAVKA. Mislim da nije kratak. Barem se meni čini. Morala sam ostaviti nešto I za sledeći nastavak. Nisam pretjerano zadovoljna nastavkom,iskreno. Izvinjavam se na pravopisnim greškama I nadam se da će vam se ovaj nastavak ipak svidjeti. Pao je prvi Blouis trenutak! Kako vam se dopao? Nastojala sam da bolje opišem scenu,ali ne znam koliko sam u tome uspjela. Imam jedno veoma važno pitanje za vas – Kada čitate ovu priču,imate li osjećaj kao da se vama dešava ono što se dešava I Beth? Možete li se uživljeti? Jer ja u svoju priču nikako ne mogu. U tuđe se potpuno uživim I saosjećam sa glavnim likom,a ovako nema šanse. Pa ko želi može mi odgovoriti u komentaru ili inboxu,nije bitno. Hvala vam što čitate. Ljubim vas I volim. XO)