IMAGINES

Bogdan Bogdanović

Današnji dan je trebalo da bude kao svaki drugi do sad, nisam planirala nešto posebno, i najvjerovatnije bih ostala u moja četiri zida, pogleda prikovanog za televizor ili računar da me drugarica nije pozvala da igramo basket. Košarka je moj omiljeni sport, čak sam neko vrijeme i trenirala, mada su se moje lične obaveze u jednom momentu toliko nagomilale da sam morala da napravim pauzu od svega kako bih mogla da saberem misli. Ali nikada nisam propuštala priliku da sa društvom odigram par partija basketa, čisto da sebi dokažem da nisam ispala iz forme. Brzo sam se presvukla i spakovala u torbu peškir i flašicu vode, da mi se nađe ukoliko ostanemo duže, ako nas ponese adrenalin.

Nisam imala pojma koliko će se moj život zapravo promjeniti danas, jer da sam imala makar i blagu predstavu o tome, ne bih hodala do igrališta. Umjesto hodanja bih letjela, brzinom svjetlosti da se što prije nađem tamo i imam vremena da se priberem prije nego što se sve desi. Ali nažalost, život ne radi tako, nije mu u planu da nam dostavi naš život nacrtan i obojen raznim bojama na kućnu adresu i da mi samo treba da pratimo ono što vidimo. Više mu je u interesu da nas šokira, ostavi bez teksta, da nekim drastičnim događajem poremeti monotoniju na koju je veliki broj ljudi previše navikao. Sigurno vam nije jasno zašto ovo sve govorim, ni meni ne bi bilo, ali isplatiće se na kraju.

Vezivala sam kosu u rep dok sam ulazila na igralište, i osmjehnula se drugarici kada sam je ugledala, i pozdravila se sa njom čim sam prišla klupi na kojoj me je čekala. Stvari smo ostavile na klupi i drugarica mi je bacila loptu da počnemo sa igrom. Zvuk našeg smjeha je ispunjavao prostor oko nas i potpuno smo se upustile u nadmudravanje jedna druge i nakon sat i po igre, bila sam u vođstvu četiri poena, i spremala se da šutiram trojku, kada je moja drugarica zastala. Kao da se sledila, raširila je oči, i činilo mi se da bi joj vilica već odavno udarila u pod da smo u nekom crtanom filmu.
"Šta se dešava? Jesi dobro?"
Prišla sam joj, bez da šutiram loptu u koš, i stavila ruku na njeno rame, pokušavajući da je vratim u realnost. Ali umjesto toga, otkrila mi je razlog svog ponašanja, i čini mi se da sam i ja identično reagovala u tom momentu.
"Ana, okreni se molim te! Ana, okreni se zaboga!"

Namrštenim pogledom sam je posmatrala, i onda se okrenula da vidim šta je to što ju je toliko šokiralo, i srela se oči u oči sa momkom koji mi se dopada već godinama. Vjerovali ili ne, pogled mi je uzvraćao Bogdan Bogdanović. Od kad sam ga prvi put vidjela na televiziji, dopao mi se, čak još više kada sam otišla na jednu utakmicu i vidjela ga uživo, makar sa tribina, ali nikada nisam mogla ni da sanjam da ću ga jednog dana vidjeti toliko blizu mene. A ako me oči ne varaju, Bogdan mi je sve blize i blize. Kada sam shvatila da ne sanjam i da nam zaista prilazi, potrudila sam se da se priberem i izgledam normalno. Izvinio nam se što nas ometa, ali je rekao da mu se jako dopada način na koji ja igram.
"Hvala ti, mnogo mi znači. Ja sam Ana, drago mi je. Treniram već godinama."
Rekla sam nakon što me je pitao za ime i koliko iskustva imam u košarci. Osmjeh koji je krasio njegovo lice me je obmanjivao i trebalo mi je mnogo snage da ostanem na nogama.

"Šta kažete na to da koja pobjedi, igra protiv mene?"
Izustio je, gledajući u mene još uvijek, a moja drugarica nije gubila vrijeme, već je odmah dala i moj i njen pristanak, na šta se Bogdan ponovo nasmješio i namignuo mi. To mi je dalo još veću motivaciju i želju za pobjedom, iako je ovo bio samo prijateljski meč, ali činjenica da je on tu, i da me gleda mi je ulivala još veći adrenalin. Mogla sam da osjetim njegove oči na sebi, čak i kada sam mu bila okrenuta leđima. Kada sam dostigla broj poena za koji smo se dogovorile da je pobjednički, čula sam aplauz iza sebe. Ne znam koliko se to vidjelo na mom licu, ali sam se osjećala kao da gorim, kao da sam crvena poput paradajza. Bilo je vrijeme sada za meč između mene i Bogdana. Nisam znala koliko sam zapravo spremna da se upustim u borbu protiv njega, ali ću dati sve od sebe. Prije nego što smo počeli, prišao mi je i šapnuo da mu je drago što sam ja pobjedila, i u tom momentu je srce htjelo da mi iskoči iz grudi.

Sve je išlo kako treba, dok u jednom momentu nisam zapela i sudarila se sa Bogdanom, odmah osjećajući nevjerovatan blam, ali nisam očekivala da će da mi kažiprstom i palcem podigne glavu kako bi nam se oči susrele i upitao da li sam dobro. Nisam mogla da pronađem svoj glas, gubeći se u njegovim očima, tako da sam uspjela svega da klimnem glavom. Dalo se primjetiti da mi na neki način blago popušta, što sam mu odmah na početku rekla da ne radi, ali namig koji mi je uputio kada sam mu rekla da ne želim da pobjedim samo zato što me on pušta je otopio moju istrajnost da ga nagovorim da igra kako bi i obično. Pobjedio me je za svega nekoliko poena, i sve troje smo prasnuli u smijeh kada je moja drugarica počela da se "žali" kako je izgubila sav novac, jer se kladila na mene. A onda se desilo nešto što sam još manje očekivala, Bogdan je zatražio moj broj telefona. Nije bilo srećnije od mene u tom trenutku. Nadam se da ćemo se vrlo brzo čuti, i možda čak ponovo vidjeti.

---***---

Nadam se da ti se sviđa AnaSteel8 (nadam se da te je dobro tagovalo)
Izvini što je ovako kasno, bila je neka oluja malo, pa smo ostali malo duže na faksu dok se nije smirila :)