IMAGINES

Danijel Stošić (Vojna Akademija)

Kada sam rekla roditeljima da želim da upišem vojnu akademiju u početku se nisu sasvim slagali sa tim. Ali kako kažu vrijeme sve liječi, tako da su na kraju prihvatili moju želju. Znala sam da će biti teško, ali bila sam spremna na to. Sobu sam dijelila sa tri djevojke. Niska, crnokosa djevojka koju su zvali Zimče bila je odmah do mene (moj krevet se nalazio prvi od vrata). Nisam ni mogla zamisliti da ću ju smatrati za najbolju drugaricu za ne toliko kratko vrijeme. Do nje je bila Šaša, mada sam ja više voljela da ju zovem Šašvari. Plavokosa djevojka kojoj je akademija bila, pored naravno želje da je upiše, zapravo na neki način bijeg od vjerenika za kojeg nije htjela da se uda. Četvrta po redu je bila Roksa.

Nisam mogla da vjerujem kad sam ju ugledala. Znala sam da je vojno lice,živim prekoputa njene sestre Ivane, ali nisam znala da ćemo dijeliti sobu. Uvijek sam više voljela Roksandu od Ivane, koja je sebi postavila kao prioritet rastavljanje srećnih veza i izlaske kojima se nekad nije znao početak ni kraj. A ja, vječito povučena, stidljiva, (a mnogo me je i koštalo što stavljam druge ljude i njihove probleme ispred svojih) nisam imala želju da se time bavim. Istina, nekoliko puta sam izašla sa njom, ali bi se ona toliko 'nagizdala' da sam veoma brzo shvatila da služim samo da bi ona izgledala bolje. Ovako sam bila među devojkama koje znaju šta je bitnije u životu. Nijedna vježba mi se nije činila teškom, kao ni predavanja. Na jednom od predavanja mi je zapao za oko zgodan, visok momak. Imao je crnu kosu i smeđe oči. Osmijeh mi se pojavio na usnama dok je odgovarao na pitanje iz informatike kao da ga je profesor pitao koliko je 2+2 ili šta se desi sa vodom kada se zagrije.

"Ne bi trebalo da ga gledaš toliko zaljubljeno, shvatiće, pa te onda neće ni pogledati. " -čula sam iza sebe dok sam sjedila na klupi ispred akademije nakon nastave. Okrenula sam se začuđeno i ugledala momka koji je sjedio pored zgodnog informatičara.
"Ko kaže da mi se sviđa?" -pokušavala sam da sakrijem očigledno. On je samo sjeo pored mene i uputio mi znalački pogled. Prevrnula sam očima uz osmjeh. "Zar se toliko vidi?" -pitala sam na šta je on samo klimnuo glavom.
"Ja sam Ris. Zapravo ime mi je Radisav Risović,ali svi me zovu Ris." -rukovali smo se. "Kristina Stojanović, drago mi je. Za prijatelje Kiki." Ostali smo pričati neko vrijeme. Od njega sam saznala da se momak koji mi se svidio zove Danijel Stošić. Ali sam saznala i da ga prati loš glas. Vođa navijača, sin bogatog biznismena, ukratko loš momak kojeg cure obožavaju. Odlučila sam da neću biti jedna od tih djevojaka. Izbjegavala sam ga, nekad i ignorisala ili bih mu odbrusila ukoliko bi se šalio na moj račun. Ris i Zimče su započeli vezu, a onda su se našoj takoreći družini priključili i Klisura, Džale i Nadica. Zajedno smo izlazili, pomagali jedni drugima, bilo da se radi o nekom gradivu ili nečemu drugom.

Bili smo bliži nego sa ostalima. Stošić je bio sa nama, ali ostavljao dojam previše razmaženog, što je ustvari i bio. Dosta vremena je prošlo od tad, dosta uspona i padova, ali smo se i dalje držali zajedno. U tom vremenu Stošić i ja smo čak jedanput izašli sami, ali sam ja i dalje držala distancu, zbog čega mi se činilo da me više smatra kao drugaricu. Ali sam se nadala da će biti drugačije. Sve se promijenilo kada smo otišli na žurku. Završna smo godina i tek tada je Ivana odlucila da se pojavi i pozove sve iz Roksinog društva. Stajala sam u crnim farmerkama,bijeloj majici i kožnoj jakni čekajući ostale. "Ajde bre djevojke, nemamo cijelo veče." -rekla sam nestrpljivo tapkajući stopalom o pod. "Evo idemo, samo da Roksi počupam obrve." Nisam mogla, a da se ne nasmijem na te Šašine riječi.

Na žurci se Džale izgubio skoro odmah, znala sam da mu je teško, jer je Nadica prekinula kontakt sa njim nakon što je izašla iz bolnice. Sve smo plakale kada nam je rekla da mora da napusti akademiju. Htjela sam da ga nađem, ali za oko mi je zapalo Stošićevo vjerujem udvaranje Ivani. Znala sam da on nikad ne bi bio sa mnom. 'Džaba ti je sad sve' pomislila sam. Ali Ivana je imala druge planove. Poljubila je Klisuru, i to na Šašine oči. Odlučila sam zajedno sa njim,Risom i Zimče da odem odatle. Sutradan me je probudila muzika i smeh. Otvorila sam ulazna vrata i ugledala Danijela i Ivanu kako plešu. Kada su se oglasile komšije odozgo ona ga je uvukla u stan. Nije me primjetio sve dok nije krenula da zatvara vrata. Osmjeh mu je nestao sa lica i vrata su se zatvorila. Kada sam ja zatvorila svoja potonula sam na pod. Shvatila sam da sam se zaljubila mnogo više nego što sam mislila. Nakon, čini mi se, 10 minuta čula sam kucanje na vratima. Pred njima je stajao Stošić sa buketom cvijeća u rukama. Krenula sam da ga pitam šta želi, ali me je iznenada prekinuo.

"Prije nego što kažeš bilo šta dozvoli mi da ti objasnim. Mislio sam da je ona djevojka za mene, a nisam uopšte registrovao da si to zapravo ti." Na te riječi sam podigla pogled. Nisam mogla da vjerujem svojim ušima. "Znam da si opsjednuta mnome od prvog dana kada si me vidjela, " jedan kraj usana mu se izvio u polu-osmjeh dok sam ja prevrnula očima. "I mislio sam da između nas ne postoje osjećanja, ali kada sam vidio tvoje tužno lice maloprije shvatio sam da osjećaš nešto. A kada me je Ivana poljubila shvatio sam da i ja osjećam isto prema tebi." Pružio mi je buket i prislonio svoje usne na moje i prije nego što sam sasvim shvatila šta je rekao. Bila sam na sedmom nebu. Nedugo nakon toga počeli smo da živimo zajedno i sigurna sam da nijedno od nas nije iskusilo toliku sreću i ljubav koju smo osjećali sada, jedno prema drugom. Volim ga više od svega, a znam i da on voli mene isto toliko. Možda je moja taktika izbjegavanja upalila, ne znam, moram ga pitati sutra ujutro.

---***---
Imagine za moju dušu. 😁

Vote, comment, share ❤❤

Stay beautiful <3 :*