IMAGINES

Luka Jović

To veče je bilo jedno od najsrećnijih u mom životu. Zapravo, od dana kada sam ga upoznala, svaki dan je bio jedan od najsrećnijih za mene. Ali danas je ipak poseban dan, s obzirom da nam je treća godišnjica veze. Moram priznati da u početku nisam vjerovala da ćemo Luka i ja daleko dogurati sa našom vezom, najviše zbog naših silnih obaveza, nekako sam imala osjećaj da ćemo se vrlo brzo udaljiti jedno od drugog i da će biti samo pitanje dana kada će jedno od nas, ili pak oboje shvatiti da naša veza ne vodi više ničemu. Toliko puta sam se pogledala u ogledalo i vrlo brzo izgubila u razmišljanju o nama i o budućnosti za koju nisam bila sigurna da nas očekuje. Ali danas, tri godine kasnije, sa blagim osmjehom na licu odmahujem glavom, u nevjerici da sam takvo nešto i mogla pomisliti. Da sam tada dozvolila tim mislima da me potpuno obuzmu, sigurno danas ne bismo bili zajedno.

Osmjeh ne silazi sa mog lica dok se gledam u ogledalu na isti način kao onda, samo sada znajući da nemam razlog da se brinem. I pored svih tih naših obaveza, koje su se vrlo često gomilale da nismo mogli da isplivamo iz njih, ostali smo istrajni u svojoj namjeri da se ne odvajamo od osobe koja je naše utočište. Sjećam se i momenta kada sam odlučila da prestanem sa tim mislima, Luka mi je rekao da sam ja njegov mir i sreća u jednoj osobi, i da nema potrebe da mislim drugačije, nikada. Nije imao pojma koliko mi je to tada značilo, koliko mi i dalje znači, možda nikada neće ni shvatiti, iako on tvrdi da on sve zna i razumije. Ne šminkam se često, ali kada to uradim, potrudim se da to izgleda odlično i uvijek budem ponosna sama na sebe kada završim. Luka mi je rekao da je rezervisao sto u restoranu u kom smo bili na našem prvom sastanku, i da ima veliko iznenađenje za mene večeras, ali koliko god sam ga ispitivala da mi otkrije o čemu se radi, nije se dao obmanuti.

Ispravila sam haljinu nakon što sam izašla iz taksija, udahnula duboko i uputila se ka ulazu u restoran, pogledom tražeći Luku. Nije mi trebalo dugo da ga pronađem, i kada sam ga ugledala, shvatila sam da mi nikada neće biti jasno kako je moguće da se sve više zaljubljujem u njega svaki put kada ga vidim? Ustao je i prišao mi, uzimajući moju ruku u svoju i nježno je poljubio. Odjelo koje je odabrao za večeras mu je stajalo kao saliveno, nisam sigurna da li sam ga već viđala u tom odjelu ili ga je skoro uzeo. Povukao mi je stolicu kada smo prišli stolu koji je rezervisao, ljubeći me u obraz kada sam sjela, kavaljer kao i uvijek.
"Izgledaš prelijepo."
Bilo je sve što je stigao da izusti prije nego što nam je konobar prišao vadeći blokčić iz džepa kecelje, čekajući da naručimo, dok sam ja, pretpostavljam, bila crvenija od stoljnaka koji je krasio naš sto.

Večera je prolazila fantastično, pogledi su nam sijali, osmjesi kao da su bili zaljepljeni na naša usta, bez mogućnosti da ih bilo šta skine, ruka u ruci, i pokoja zdravica za našu godišnjicu i sve koje će tek da dođu. Nakon nekog vremena mogla sam da primjetim da se u Luku uvukla neka blaga nervoza, kao da je na rubu da skoči sa stolice. Upitala sam ga da li je sve uredu, a on mi je odvratio da jeste, i da je sada vrijeme za njegovo iznenađenje. 'Konačno', pomislila sam u sebi. Nisam htjela da ga zapitkujem, ali sam bila jako nestrpljiva da saznam šta je to što je spremio za večeras. Ni na kraju pameti mi nije bilo da će u sledećem trenutku da se nađe na jednom koljenu ispred mene, vadeći iz džepa malu crnu kutijicu, koja je sadržala najljepši prsten koji sam ikada vidjela. Srce je počelo da mi lupa toliko snažno da sam ga čula u ušima, i ruke su mi automatski reagovale, i šakama sam pokrila usta, dok su se suze formirale u mojim očima.

"Znam da nam je u početku bilo neviđeno teško. I znam da te je to mnogo brinulo. Ali ja od prvog momenta kada sam te upoznao nisam mogao da zamislim život bez tebe. Kristina, ti si prva pomisao u mojoj glavi kada se probudim, i posljednja prije nego što zaspim. Istrajali smo, prebrodili toliko toga zajedno, i ja mislim da je sada pravo vrijeme da te ovo pitam. Da li želiš da se udaš za mene?"
Nije bilo srećnije od mene u tom trenutku. Iste sekunde sam mu se bacila u zagrljaj, ponavljajući svoj odgovor.
"Da, da, hiljadu puta da!"
Ubrzo se čuo aplauz gostiju restorana, koji su pratili sve što se desilo, na šta smo Luka i ja prasnuli u smijeh, opijeni ljubavlju i srećom. Stavio mi je prsten na ruku i privio me k sebi, a naše usne su se spojile u poljubac pun varnica.

Osjećala sam se kao da sanjam, kao da nije moguće da sam sada vjerenica čovjeka mog života. A ni danas nije nešto drugačije, i ovo mi izgleda kao san, jedina razlika je što se danas osjećam kao da lebdim, a ne hodam. Oko mene su svi meni dragi ljudi, a ja, obučena u bijelo, čekam trenutak kada ću izaći pred ljubav svog života, i postati gospođa Jović. Nisam mogla da sakrijem suze kada sam ga ugledala na kraju oltara, cupkajući stopalom u pod, spreman isto koliko i ja da postanemo muž i žena. Još jedan dan za dodati u kovčeg 'najsrećnijih dana na svijetu'.
"Jeste li spremni za naš novi život gospođo Jović?"
"Naravno, gospodine Jović."

---***---

Nadam se da ti se sviđa AndjelaiKristina , ako ne, slobodno mi reci i možemo izmjeniti <3
Danas sam otkrila da je jedan od fudbalera Ajntrahta ne samo moje godište, nego i rođen u istom gradu kao i ja, (čak sam i starija od njega 7 mjeseci hahahahha).