NJEŽNA RATNICA

11.RICHIE

Best friend is brother God forgot to gave to you. ❤️ ❤️ ❤️

"Mellie?" - dubok, a opet nježan glas trgne je iz njenih misli.

Sjedili su za stolom, u tišini, nakon doručka, njene ponude da opere suđe i njegovog odbijanja iste.

Shvati da sjede tako desetak minuta, možda više. Čekao je da počne, strpljivo i obzirno. Kao do sada, sve što je radio bilo je obzirno prema njoj.

Zašto, Bože dragi? Zašto je takav s njom? Nije bila naivna glupa djevojčica, vidjela je da mu se sviđa. Ali on joj to nikada nije nametao, tu činjenicu, držao je distancu između njih dvoje, ne zato što je to želio, već zato da je na bilo koji način ne bi  povrijedio ili uplašio. Bilo mu je stalo do nje, na način koji je odavno zaboravila, negdje duboko u sebi pokopala, prisilila se da zaboravi.

Nije to bila samo fizička privlačnost, iako je itekako bila prisutna. Naprosto, bilo mu je stalo. Onako kako je bilo samo jednoj osobi prije njega, istinski. Richie.

"Richie... Ja..." - zakašljala se i uspravila na stolici, te spustila pogled na njihove spojene ruke na stolu. To joj je pružilo snagu i okrijepilo je toplinom te se osmjehnula.

"Richie i ja smo se poznavali od početka škole. Sjećam se, prvi dan kad sam ga vidjela, stajala sam ispred one ogromne zgrade i drhtala. Odjednom, taj se dječak stvorio pored mene, uzeo me za ruku i uveo unutra. Sjedio je pored mene u razredu, nasmijavao me cijeli dan... I tako je bilo cijelo naše školovanje.... Uvijek zajedno, on i ja. Prije škole, u školi, poslije škole. Nismo se odvajali, najbolji prijatelji čitavo vrijeme, djetinjstvo, tinejdžerske godine, studij... Bio je uvijek tu, za mene. Štitio me, čuvao od svega i svakoga. Moja stijena. Moja sigurna luka, moje utočište. Razumio me je u potpunosti, prihvaćao me i volio takvu kakva jesam."

" Bio mi je... Sve... "-suze su joj se počele kotrljati niz obraze, na što Max ustane sa stolice, povuče i nju na noge i nježno zagrli, oprezno, zbog njene rane. Prepustila se zagrljaju, stegnula ruke oko njegova struka i zabila lice u njegov vrat.

Kakav dobar osjećaj. Biti u zagrljaju osobe kojoj je stalo do tebe. Zaboravila je kako je to,biti krhka, dozvoliti nekom drugom da se pobrine o tebi, ne biti ta koja je jaka, čvrsta, nesalomljiva.

Biti u nečijem naručju i osjećati se kao da je u tom trenutku sve u redu. Iako se vani možda raspada svijet, ona je sigurna. Zaštićena. Voljena.

Takav je osjećaj u njoj budio samo Richie.

Podigla je glavu i zagledala se u par očiju boje mora. Pokušala je čitati iz njih, Richie joj je uvijek govorio da duša čovjeka se ogleda u njegovim očima, ako pažljivo gledaš.

Oči koje su je promatrale bile su umorne, ali i budne. Spremne reagirati na opasnost u svakom trenutku, ali istovremeno i opuštene.
Oči koje su krile patnju, kroz koju je i sama prošla, gubitak. Bol. Ali za razliku od njenih, u njegovima je još bilo nade. Vjere, da nije sve izgubljeno. Vjere u onu malu iskonsku iskricu dobrote u čovjeku. Vjere u ljubav. Nasmiješila se. Richie je imao takve oči. Sjaj koji se odbija ugasiti, unatoč svemu. Iako su Richieve oči bile zagasite , tamne, zelene boje, a Maxove plave, Mellie je prepoznala tu sličnost i iz nekog razloga to joj je ugrijalo srce.

"U redu, ne moraš dalje, ako ne možeš." - ispružio je prst i pomilovao je po obrazu, što joj je izazvalo malen osmijeh. Odmahnula je glavom.

Razdvojili su se i sjeli za stol, na što Mellie osjeti hladnoću u grudima.

"Dakle, Richie i ja smo bili nerazdvojni, praktički čitav život. Moja je majka umrla na porodu sa mnom, otac je poginuo u vojnoj službi, tako da se moja teta brinula o meni. Umrla je kad sam bila u srednjoj školi, tako da sam živjela kod Richiea i njegovih roditelja do 18 godine. Divni ljudi, prihvatili su me kao svoje vlastito dijete. Richie i ja smo i na studiju bili cimeri, naravno. Imali smo toliko planova, snova... Diplomirali smo zajedno i proslavili to u restoranu s njegovim roditeljima... Poslije smo otišli u klub, plesali i pili... U zoru smo otišli u park... Na našu klupu... Sjeli i pričali o budućnosti... Svemu što nas čeka... A onda.... Ti tipovi... "-glas joj je ponovno počeo pucati i Max je uhvati za ruku.

" U redu je, ne moraš dalje.... Znam što se dogodilo. Istražio sam malo... Nadam se ti je to u redu... "-pogledao ju je zabrinuto, ali sive oči nisu plakale. Bile su tužne, ali odlučne.

" Znaš li tko ga je ubio?" - odmahnuo je glavom, a njoj se ramena spuste.

" Moram to otkriti, Max. Umro mi je na rukama, moj Richie. Zadnje što mi je rekao je da me voli. On mi je bio sve na svijetu, Max. Ne želim da ja odem s ovog svijeta, a da ne pronađem odgovorne i pošaljem ih u pakao. Koliko god trajalo, koliko god me to koštalo. Naći ću te gadove i uništiti ih. "-pogledala ga je očima koje su slijevale, a on pruži i drugu ruku i spoji je s obe njene.

" Znam, Mellie. I pomoći ću ti u tome".

Uvijek za larastronggirl ❤️❤️❤️

Hvala svima koji čitaju, sljedeći nastavak ide u srijedu.