Samo me zagrli

Untitled Part 3

Od kako sam se sa Ninom preselila u novi stan prvi put smo doručkovale u jednom manjem restoranu koji se nalazio u parku preku puta naše zgrade.Neobično malo mjesto sa stolovima ispod krošnji drveća,karikanim stoljnjacima različitih boja,drvenim ljuljačkama i najvecim brojem raznoraznih vrsta sijalica koje su bile upaljenje i danju i noću.Od tada je to bilo naše omiljeno mjesto.Upoznale smo se i veoma često se družile sa konobarima.Medjutim glavni razlog zbog kojeg smo tu stalno dolazili je kuvarica Mara.Starija žena koja je pravila najukusnija jela. Ona nam je svima bila nešto kao druga mama,pričala sa nama,slušala nas,veoma često davala savjete i brinula o nama. Sa svima je bila takva a ne samo gostima restorana.Danas u smijeni su radili Davor i Dijana sa kojima smo imali dogovor da izadjemo sinoć ali su oni kasnili a mi smo otišle ranije.Dok sjedamo za sto Dijana dolazi do nas.

"Gdje ste vas dvije sinoć nestale? Mi smo kasnili zbog Davora,nekad pomislim da je on žensko a ne ja,sat vremena je bio u kupatilu."Dok ona nama priča Davor joj se ruga iza šanka.

Ona i Davor su u vezi od kada je ona počeli raditi u restoranu.Bila je to ljubav na prvi pogled. Obadvoje su jako zabavni i jako se vole.

"Sara se nije osjećala dobro pa smo morali kući,izvini što ti nisam javila sinoć,mislim da ona definitivno ne bi trebalo da pije."

Nina pokušava da se izvuče šalom na moj račun i mislim da joj prolazi jer me Dijana gleda kao da stvarno ne podnosim alkohol.Zatim se okreće Nini i onda krenu obadvije da se smiju.

"Dobro alkoholičarke ako ste završile sa ismijavanjem mene,ja bi nešto da jedem. Molim te donesi mi nešto,samo reci Mari da hoću onaj njen pomfrit ostalo nek ona izabere."

I dok Dijana odlazi do kuhinje,Nina se jos smješka "Izvini al to mi je prvo palo na pamet."

"Nema veze ionako nisi mnogo pogriješila jedino neznam dal sam popila sve iz one tvoje flaše,neznam ni šta sam uzela."

"Uzela si konjak i nisi sve popila jer sam ti ja uzela flašu kad si zaspala.Saro ti znaš da ćeš ga sad kada je tu možda vidjeti,vjerovatno i kod nas u kafiću.Znaš da je često dolazio i prije nego što se sve to sa vama desilo"

"Znam,samo nemoj danas o njemu pusti još danas da mislim kako nije tu.Kad ga vidim i ako ga više budem vidjela onda ću da mislim šta i kako,samo ajmo da jedemo u miru.Ko je danas sa tobom u smjeni Saša ili Djole?"

"Dobro ako ti je tako lakše.Mislim da je Saša mada nisam sigurna ni ja više stalno se nešto mijenjaju".

Posle doručka i nabavke namjernica,Nina je otišla na posao a ja u stan.I da ne bi mislila o njemu uhvatila sam se čišćenja i pranja.Kad sam završila skuvala sam sebi kafu i izašla na balkon.Tu smo inače provodilli većinu vremena,tu nam je bila neka oaza mira.Nije bio veliki ali dovoljan za dvije stolice,stolić i nekoliko saksija.Kako je park bio blizu,bilo je prijatno za sjediti,pogotovo noću iako nas dijeli ulica nekako se zvuk automobila utiša.Noći su bile najljepše,ljeti posebno kada je vedro nebo,jer je stan bio na poslednjem spratu pa se sticao osjećaj da si jako visoko medju zvijezdama.

Dok se kafa hladila naslonila sam ruke na ogradu i koliko god se trudila ipak su mi misli otišle njemu.Sjetila sam se dana kad smo se prvi put vidjeli.Kako sam bila zaludjenik knjigama i taj dan sam pretjerala sa kupovanjem pa sam noseći tih desetak knjiga idući prema kasi zakačila stalak sa knjigama i da ga ne bi prevrnula desnom rukom sam ga zadržala a moje knjige završile na podu.Srećom djevojka koja je tu radila prišla je da mi pomogne pa smo knjige prenijeli do kase ali nas je prekinuo ulazak namrgodjenog momka koji joj se obratio prilično ljuto.

"Jesi li konačno gotova?"

"Za pet minuta."Odgovorila mu je kroz zube  i nastavila da pakuje moje knjige,a on se okrenuo i izašao.

"Izvini zbog ovoga,moj brat je nepodnošljiv ovih dana."

"Nema veze,izvini ti što sam te zadržala ovoliko.Svaki put kada sam medju knjigama izgubim pojam o vremenu."

Dala mi je veliku kesu sa  knjigana pa sam požurila da izadjem da je brat više ne bi čekao. Stajao je ispred naslonjen na zid i sa cigaretom u ruci,pa me pogledao kad je čuo da se vrata zatvaraju. Bio je visok,crn, mršav ali ne pretjerano,primjećivali su se lijepo definisani mišići. Ali oči,oči su bile nešto što privlači gotovo da hipnotiše,tjeraju da ih samo gledaš.Crne,sa nekom iskrom nestašluka kao da uprkos njihovoj tami odaju utisak neke skrivene radosti. Gledajući tako u njega primjetila sam da polako podiže lijevu obrvu a one sitne bore oko očiju se skupljaju,podsmijeva mi se jer je moje vrijeme gledajući u njega očigledno previše trajalo.

"Izvini." Kazem sa osmjehom pa se okrenem kako bi krenula kući ali me on zaustavlja riječima.

"Prvi put čujem da se neko izvinjava zbog gledanja!"

"Pa i ja." Odgovorim,pa se oboje nasmijemo.

"Jel ti treba pomoć sa tim?" pogledom pokazujući na knjige.

"Zar ti ne žuriš?!"

U tom momentu vrata se otvaraju i djevojka izlazi,zaključava pa se okreće prema nama.

"Ajde sad,jesi rekao da žurimo!"

Opet se nasmijemo dok nas ona čudno gleda.

"Vidimo se." kazem i krenem prema stanu ali on ostaje da stoji i gleda za mnom.Cujem je kako mu kaže da se pokrene pa se nasmijem ponovo. Nisam znala šta se tad desilo ali šta god da je bilo,bilo je lijepo i čudno. Tada nisam znala da će mi svaki sledeći susret sa njim biti još ljepši ali ne i da će me ta ljepota na kraju skupo koštati.

Zavučem ruke u kosu i opet samu sebe opominjemda ne vrijedi više misliti o njemu i onome što je bilo.Sjednam na stolicu,uzmemkafu i baš kad sam htjela da uzmem prvi gutljaj telefon mi zazvoni.Psujem u sebidok ustajem da ga pronadjem.Čujem ga u kuhinji i onda prestane da zvoni ali mi stiže poruka od Nine.
"Saro on je maloprije bio ovde i pitao za tebe."