BROKEN HEART/Tara Subašić

♡2♡

Tara Subašić

Došli smo doma te sam se najprije otišla presvuć te sam sišla dolje. Tata i Danijel su odlučili roštiljat pa je red da pomognem mami.

"Tarić ajde uzmi vegetu i stavi na meso"-rekla je mama. Uvijek me zvala Tarić.

Stavila sam vegetu na meso te ulila malo ulja. Pokrila sam krpom te odnesla njima van. Nakon što smo završile u kući izašle smo na dvorište te sredile stol.

"Suba? Di je Tonka?"

"Otišla je svojima doć će brzo"

"Aaaa. A ti?"

"Ma bio sam već"

Taman kad su dečki sve stavili na stol začulo se zvono.

"Idem ja"-rekla sam i krenula prema vratima

"Taraaa"-rekla je Tonka i zagrlila me

"Tonkica"

Ušle smo u kuću a zatim na dvorište. Sjeli smo i jeli a kad smo završili Antonia i ja smo spremile stol te sjeli nazad.

"I mala di je dragi?"

"Doma je. Moram nekad i njega pustit"-odgovorila sam te otpila gutljaj Subinog savršenog gemišta.

"Ma ti stvarno kako si počela još ćeš se preselit tamo"

"Ma neću još"

Kasno smo legnuli i kasno se ustali. Bilo je 11h kad smo podizali glave iz kreveta.

"Tonka ideš na utakmicu?"

"Nene sređivat ću stan u Zadru za večeras. Sretno im. Ljubi brata"

Izašla sam iz kuće te krenula na stadion. Na sebi sam imala dres sa brojem 24 i inicijalima T.D.H i kratke hlačice. Došla sam brzo no nisam uspjela doć do dečkiju nego sam im mahnula

"Snajka stigla si"

"Jesam. Mislila sa do brata i Hrvoja ali nisam baš stigla"

"Budeš poslje utakmice ajde"

Vrijeme je teklo a naši su vodili. Suba je ispucao loptu prema Hrvoju prvi out nakon dugo vremena,no on je u borbi za loptu udario glavom u betonski zid i pao ravno pred mene i Hrvoja

"NE BUDI SE"-začula sam trenera kako se dere. Nisam razmišljala nego preskočila ogradu i došla do njega

"Ljubavi? Hrvoje? Probudi se molim te"-govorila sam u suzama dok sam mu glavu držala na svom krilu.

"ZOVITE HITNU"-dreknuo je Danijel i u roku par minuta hitna je bila tu.

Stavili su ga na nosila te mu je počela glava krvarit. Ne ljubavi bit ćeš ti dobro.

"Tko ide s njim?"-upitao je doktor

"Ja. Ja sam mu otac. Tara uzmi moj auto i dođi"-kimnula sam i krenula trčat prema autu. Vozila sam kao luda za hitnom

5 sati kasnije

Sjedimo ispred sale i čekamo. No nema nikakvih vijesti. Dođe mi da poludim

"Tara smiri se. Bit će on dobro"-rekao je Svetko i zagrlio me.

"Mora. Idem na zrak"-rekla sam i u to su se otvorila vrata

"Hrvoje Ćustić?"

"Mi smo. Recite?"

"Operacija je dobro prošla no u komi je. Sad možemo samo čekat"

S tim riječima u ušima sam izašla van i sjela.