BROKEN HEART/Tara Subašić

♡11♡

Antonia Subašić

Tara se povukla u sobu od kako sam pročitala pismo i nije uopće izlazila. Krenula sam gore do nje

"Tara? Ideš jest malo? Nisi ništa u usta stavila"

"Ne"

"Barem malo. Moraš nešto jest"

"Nisam gladna Antonia"

Sišla sam i otišla do Ante,možda on sredi stvar

"Odeš po nju? Ništa nije jela,strah me za nju"

Tara Subašić

"Ljube? Odi jest malo"

"Di je Danijel?"

"Tu sam. Ante ostavi nas nase"

Ante je izašao a ja sam sjeo do nje na krevet.

"Tara postić nećeš ništa ako ne jedeš,ne možemo ga vratit. Ajde idemo dole i bar nešto da pojedeš"

"Moram?"

"Da Tara. I mami trebaš ajde"

Sišli smo dolje i sjeli za stol u šatoru. Puno je ljudi i ne znam dal da se obraćam kome ili ne? Sve je tako čudno

"Tara? Jesi dobro mamina?"

"Jesam. Ti? Jesi jela?"

"Ah jesam. Moramo dalje Tara,tata nebi htjeo da smo ovakvi"

"Teško je mama."

"Znam. Ali možemo mi to,odi samo do tatine seatre i muža,mi smo bili"

"Mama pusti ju da pojede nije ništa jela"-javio se Danijel i posjeo me nazad. Pojela sam dvije kriške kruha i salame,dovoljno

"Tara..."-rekla je tatina sestra Ana

"Ej teta"

"Tako mi je žao"

"Šta možemo. Jesi dobro?"

"Mah pusti mene,ti? Di je Mia? Danijel mi ništa nije htjeo reć"

"Vidiš i sama. Mia je kod kuće sa mojom najboljom prijateljicom nije bilo smisla vodit je"

"Znam....ajde čuvaj se. Poljubi mi Danijela"

"Budem"

Danijel se jako ljuti na tetu i ima pravo. Teta nije htjela znat da postojimo dok Danijel nije postao više "poznat" onda se sjetila da nas ima. Joj Mia moram zvat Leu

"Ej Tara"

"Ej Lea,kak ste?"

"Kao što vidiš odlično. A ti? Dančo? Di je?"

"Mah dobro sad. Mia? Evo ga"-rekla sam i pokazala na njega

"Mia je dobro nije više imala temperaturu"

"Hvala Bogu. Da ju vidimo"

"Mia gle mama i ujko"

"Jeee mama. Hej mama pa ti si kod uje"

"Jesam,jesi dobro?"

"Da,mama idem sa tetom Leom na igvaliste"

"Odlično. Slušaj tetu"

"Oke"

"Lea?"

"Molim?"

"Biš htjela bit Mii kuma na krštenju?"

"Ajmee da da"

"Idem sad,čujemo se"

Prekinula sam i sjela do braće. Milan i Oliver su bili previše tihi

"Heej znate šta? Ja znam da tata sigurno nebi htjeo da mi tu sad budemo ovakvi,zaslužio je da se žali za njim ali moramo doć sebi i bit jaki,ako ne zbog nas onda zbog mame. Mi to možemo,okej?"-upitala sam svu trojicu i zagrlili su me. Nešto najvrijednije su oni.

"Jel možemo i nas dvije kod vas?"-upitale su mama i Tonka. I njih smo povukli u zagrljaj te je mama podragala Tonkin trbuh koji se polako nazirao.