Danas neka ušute ptice na granama što svojom pjesmom pozivaju proljeće.
Neka vjetar hladni stane iza planine i neka se sunce k nama okreće.
I taj sat na zidu što visi,
neka utihne i ne kuca više.
Ako nisam ja.
Netko je.
Vrijeme je.
Negdje je
Držim te za krhke ruke prepune nabreklih žila u suze puštam niz mokre obraze.
Znaš, pobijedit ćeš!
Nisi ti stvorena ni za kakve poraze.
Koliko god te vidim u tebi, to ti nisi više.
Ne boj se, kažem ti i okrenem glavu
pa poput najveće kukavice zadrhtim i ispustim tugu.
Nitko, majko, nije nikad zaboravio poslije kiše nacrtati dugu.
Nisam vjerovala u puste priče i papire koji kao živor neki kroje.
Godine su pred tobom da se žive, a ne po nekom redoslijedu broje.
Na dno nikad pala nisi.
U tvoje srce vjerovala sam, a potajno , priznaj, i ti si.
Sad daj mi ruku i okrenimo se prema svijetu skupa
Viknimo glasno da sreća se ne kupuje i nije skupa.
Kad sanjaš i vjeruješ, pola toga već si dao.
Ostvario si san i pobjednik si, a da to nisi ni znao.
Kad po zlu ide i ne vidiš svjetlo u noći.
Napravi korak, za sebe, za život, samo kroči.
I kad zablista,
sjeti se puta suza i boli što učinio te borcem.
Ne traži sreću uokolo,
smatraj se svoje sreće tvorcem.
