Podizao sam te u nebo oprezno
dok si ležala kao kap vode na mom dlanu.
Zagrljajem bih te štitio od gromova i sulude kiše što je pokrivala ovo naše plavo nebo.
Polegnuo bih te na mekanu travu i pustio da trčiš, korak ti je bio tako lagan.
Kada si spavala osluškivao sam tvoje srce i brojao otkucaje hitre poput strijele.
Nisam dao nikom da dira moje blago, tako sjajno tako zlatno tako vrijedno.
Zaključao sam te u trezor i ključ bacio daleko.
Daleko da ga ničija ruka nikada ne dokuči i ničije oko nikada ne vidi.
Zaključao sam te da te nitko nikada ne uzme iz moga zagrljaja, iz moga srca.
Na stolici sam se njihao i sanjao te.
Postala si moj vjetar koji me posjećivao svakog dana, toplina oko srca i sjećanje na trezor.
Nema me više , stolica je pusta i vjetar do nje ne može kroz zatvoreni prozor.
Tamna kutija idalje stoji na mojoj polici,
i iako su vrata trezora širom otvorena ima mjesto gdje te uvijek čuvam od svih.
To mjesto nikada neće umrijeti, to mjesto je moje srce.
