Spremila sam stvari i sjela u auto.
Gdje idem i s kim, nitko nije pito'.
Vozila sam putem mokrim od kiše,
sudbini dala život da mi piše.
U glavi su odzvanjale riječi prije puta.
Majka je moja plakala, otac otišao, a prijateljica ljuta.
Nitko shvatiti nije htio ni utjehu pružiti,
a ja odlučih tada od svega dalje produžiti.
Budim se naglo, a oko mene sve je bijelo.
Više nije bitno što se dogodilo, a što se htjelo.
Oko mene nije bilo ništa, a ispod mene sve je bilo.
Vidjela sam što i prije, a i ono što se prije krilo.
Zvali su me, vrištali.
Htjeli dati savjet ili čuti moju riječ.
Kasno je odavno već.
Krvavo mi lice uporno dozivali su tugom,
sad sam prošlost.
Ne zovite me ni kćerkom, a ni drugom.
Ne žalite ljude onda kad ih nema,
nitko ne zna što mu život sprema.
Koliko je opasna cesta i rijeka jaka.
Koliko je strahota dana i mraka.
Ne plačite kada nekom ne možete više ništa reći,
djelujte onda dok još ima vremena da se nešto spriječi.
Niti život ikog čeka niti vrijeme ikog išta pita,
u ovom kaosu od postojanja svatko svojim putem skita.
