Savršeno nesavršena kombinacija🔚

XIII Poglavlje

Dočekali smo jutro zajedno u zagrljaju, poljupcima, dodirima, maženju, jednostavno ljubavi.

Uživali smo jedno u drugome, a ja sam jednostavno odlučila odustati od svojih uvjerena i prepustiti se toj ljubavi pa gdje me god odnijela.

Cijelu noć sam si vrtjela po glavi zar bih netko bio toliko uporan da mu nije stalo?

Zar bih se netko toliko trudio da ne osjeća nešto?

Zar bih se osjetila tolika ljubav da je nema među nama?

Zato sam i poklekla!

I sad dok me miluje po ruci držeći me čvrsto u zagrljaju, ja istu tu ljubav osjećam, živim ju!

„ Ljubavi, nemoj više nikada otići od mene, a da me ne poslušaš, molim te“.

Udahnem duboko, ma koliko god mi bilo lijepo i uživala u ovim milovanjima želim ovaj dio priče ostaviti iza nas, želim okrenuti novu stranicu, a najviše što želim je da me uvjeri da sam dobro odlučila;

„ Reci mi sve“!

I tako je krenuo s pričom.

Bio je s tom curom skoro dvije godine i našao ju s poslovođom u krevetu. Otišao je kao da se nikad nisu znali, bez i jedne riječi, ali ona ne odustaje. Zove ga konstantno, dolazi di god on je, opsjeda ga i moli da se pomire, a on to ni najmanje ne želi. Zgadila mu se za cijeli život i ne može ju više vidjeti.

Nakon cijele priče povukao me je na sebe nježno me ljubeći;

„ Lud sam bio bez tebe“!

Nastavi me ljubiti lagano prelazeći prstima preko mojih leđa.

„ I ja bez tebe“!

Poljubim ga još strasnije na što nas odvede na onu stranu galaksije.

Sjedimo u kafiću onom istom „kvartovskom“ kafiću, pijemo kavicu i smijemo se nekoj priči vezanoj za Gorana.

Ako ništa drugo saznala sam da se i Marin frajer zove Goran. Tri puta bravo za mene. Dobro i svoje ime pamtim, ali jednostavno ta imena mi se ne zadržavaju u glavi.

„ Znaš brijem da se stvarno ta veza između mojih i tvojih frendova produbila. Ovako kad ih gledam kao da su pred crkvenim zvonima“.

„ Ma daj molim te! Jedan dan se vole, a drugi kolju. Kakva zvona, kakve fore“!

„ Podsjećaju te na nekoga“?

Pita me smiješeći mi se i spuštajući usne na moje rame.

Trnci prolaze duž mog tijela dok se ja ježim od silnog adrenalina koji mi struji tijelom.

Adrenalin mi prekine onaj isti blago nadrkani konobar;

„ Bogati, di ti je ekipa“?

Oboje pogled dignemo prema glasu, prema bradici koja stoji pred nama bez te iste bradice.

Bože moj izgleda kao oguljeni šupak.

Odvalim se smijati ispričavajući mu se kroz smijeh;

„ Oprosti, ali nešto smješnije nisam vidjela u životu“.

„ Ha bogati, koda neznan. A lip sam ćerce“!

Produbljuje moj smijeh iz sekunde u sekundu, da mi već i suze kvase lice dok nas Maks blijedo gleda. Kad se bez daljnje rasprave konobar Mate udaljio, okrenem se prema Maksu da mu objasnim porijeklo priče koje i nije nešto spektakularno, ali me dočeka Maksov upitan pogled;