Savršeno nesavršena kombinacija🔚

XXXI Poglavlje

Marta

Od trenutka kako sam se probudila i ugledala najdraže oči na svijetu nitko nije mogao zamisliti ljubav koju sam u tom trenutku osjećala.

Dani su mi prolazili u toj istoj ljubavi, čak i u trenutku kad sam mu napokon priznala da ga volim, sam se osjećala spokojno, sretno.

I svu tu našu ljubav sam živjela i osjećala do Matinog dolaska.

Od kako god je on došao Maks se skroz promijenio.

Postao je skroz ne prepoznatljiv, uopće ga ne mogu shvatiti.
Bar je Mate bezopasan!

Taj čovjek je uvijek bio uz mene i kad je trebalo i kad nije trebalo i sad zbog Maksove neutemeljene ljubomore ne mogu mu okrenuti leđa.

Sve je bilo i više nego super!

Djeca se oporavljaju, mi uživamo svoju ljubav, proživljavamo sve ono što smo mogli od samoga početka da nije bilo nesporazuma, zato i ne mogu dozvoliti novi nesporazum.

Izletjela sam van za Maksom, ali jedino što me dočekalo bila je škripa njegovih guma i prašina koju je s istima podigao.

Razočarano, depresivno se vratim u bolnicu dok mi kroz glavu prolazi kako je moguće da mi ne vjeruje, da ima bilo kakve sumnje u moju ljubav, kad je on sve što vidim, što osjećam.

Čak i dok sam u komi bila mada zvuči nestvarno čula sam ga, osjetila sam ga samo sam bila pre umorna bilo što mu reći.

Čula sam ja njegovu patnju kroz riječi, osjetila sam ja njegovu ljubav kroz milovanja, riječi.
Osjetila sam njega cijelog, predanog, a ovo sad.. 

To nije ista ta osoba!

Nije mi jasno kako može sumnjati u mene, o moju ljubav, u moju predaju njemu nakon svih tegoba i poteškoća koje smo prošli.

Nakon svih prepreka koje smo morali prijeći da bi uživali u ljubavi kako može uopće pomisliti da bih i pomislila na Matu, a kamoli išta drugo.

Tuga mi se uvlači u srce, duša mi plače, ali pustim to da ohladi glavu pa kad se vrati da sjednemo i riješimo to, jer samo smo mi bitni.

„ Draga, jeli sve u red“?

Čujem glas iza sebe i mada sam mu se veselila sad mi više nije ni do njega.

„ Je, sve je ok“!

Skratim koliko mogu, jer jednu stvar sam možda pogriješila, a to je što sam mu ispričala Maksovu i moju priču, ali u onom trenutku s ludim, podivljalim hormonima na guzicu bih progovorila samo da se rasteretim.

Pogriješila sam tada, a sad to i vidim, jer mu je Mate to nabio na nos, a grižnja savjest je zajebana stvar.

Vidjela sam tu istu grižnju savjest u Maksovim očima, osjetila sam je i u njegovom glasu, a možda sam i tu pogriješila jer nisam odmah reagirala i Mati objasnila neke stvari.

Ovako je ispalo kao da Matu podržavam, a nije istina jer nikada ne bih išla protiv Maksa što god bilo.

„ Hoćemo li na kavu, aa“?

Okrenem se prema Mati i mada nisam nešto previše raspoložena kimnem mu glavom, jer ipak je čovjek došao radi mene u Zagreb.

„ Marta, tribala si ostati doli u nas. Em ti nije bilo stresa, em si bila mirna. Đava ti nosi ovaj stres skoro pa nisi i umrla“.

Nabraja li nabraja, a kao da ga slušam.

Ja sam s Maksom negdje u mislima na nekom lijepom mjestu. .