Savršeno nesavršena kombinacija🔚

XXXII Poglavlje

Maks

Još mi prizor koji sam zatekao ne izlazi iz glave.
Još mi njegove ruke na njezinim ramenima koje ona ljubi ne nestaju.

Ne mogu to pojmiti, ne mogu to vjerovati i sad dok natežem ovu bocu jeftinog konjaka i dalje mi taj prizor stoji pred očima.

Jutros kad sam se probudio onako mamuran upalio mi se zakržljali kliker u glavi kako sam pogriješio, kako nisam trebao otići i ostaviti ju samu.

Skočio sam iz kreveta obavljajući osobnu higijenu i jureći prema bolnici da ljubav svog života čim prije vidim, ali da sam se nadao scenariju koji sam zatekao, bome nisam.

Povrijedilo me, a još kad sam čuo da joj je falio puknuo sam.

Znao sam od samog početka da je to govno prefrigano, da ima skrivene namjere, ali da sam u nju posumnjao, nisam ni u jednom trenutku.

Zato me sve ovo i iznenadilo negativno.

Mada znam da je ovo neispravno, da nije dobro, ne mogu si pomoći, a da ne ubijam tugu u alkoholu.

Srce mi se lomi, raspuklo se u tisuće komada, jer kako dalje da nastavim.

Kako me je mogla onako izdati, a do jučer se klela na vječnu ljubav, a danas ljubi tuđe ruke, tepa drugom čovjeku.

Sjeban sam i to totalno, sjebala me za cijeli život, a kako nastaviti dalje bez nje, ne mogu si to ni zamisliti.

Gledam u telefon koji zvoni ni sam ne znam koji put i vidim da me zove njezina majka, ali nisam raspoložen za razgovor, jer ako se sad javim svašta ću joj reći vezano za njezinu kćer, a to ne želim.

Ne želim da žena sazna od mene kako smo završili, neka joj njezina mila i draga kćer kaže što je na stanju.

Jedino što znam je da to govno sigurno neće odgajati moju djecu, e za to ću se ite kako boriti i rukama i nogama.

Tek sad razmišljam o tome dali bi mi ikada rekla za djecu, dali bi ih on prisvojio i odgajao kao svoje da nisam bio uporan da nađem tu lažljivicu.

Zašto bi u suprotnom baš njemu dole otišla na čuvanje trudnoće?

Koja sam ja budala!

Na sve priče sam nasjeo, sve sam kao zadnja budala povjerovao, a da se nisam ni zapitao, a opet oni njezini dodiri, poljupci su bili toliko stvarni, uvjerljivi da mi nije ni palo napamet posumnjati u njezinu navodnu ljubav.

E koji sam kreten!

Spucam onu bocu u zid da izbacim bar malo ove frustracije iz sebe, da bar malo lakše bude, ali ne pomaže.

I dalje osjećam jebeni bijes da bi im oboma glave skinuo s ramena.
Izdajnici!

Vrtim se u krug gazeći po tom staklu koje se rasprsnulo kad sam zafitiljio bocu u zid razmišljajući što dalje napraviti, što jebeno uraditi.

Zaustavim se na sredini sobe dok mi se ono staklo urezuje u tabane, e neće to samo tako završiti.

Čut će me oboje i odjebat ću samo da ih ne gledam, jer svašta bi bio u stanju napraviti.

Sjurim se iz zgrade usput navlačeći tenisice na noge.

Ulazim u taj isti auto paleći ga i stišćući gas kao pravi luđak što i jesam jer su oni to napravili od mene.

Stajem pred bolnicu ni ne trudeći se naći parking, ali ono što me dočeka ispred bolnice me nemilo iznenadi i samo mi djeca prolaze kroz glavu.

Sve  je puno policije, naoružane koja trči na  sve strane dok pacijente izvode iz bolnice.

Panično se zaletim prema istoj, ali me policija zaustavi;