Savršeno nesavršena kombinacija🔚

XXI Poglavlje

Nakon prvobitnog šoka i dalje sjedimo u kuhinji, a tišina koja nas okružuje nesnošljiva mi je totalno.

Zbunjena sam kako s njim tako i sama sa sobom, jer kaje sad ovo. Mi smo si super, on mi kuha kavu, radi doručak i sve smo zaboravili, ili?

Ne mogu zaboraviti to sve, sve mi je još pre friško urezano u glavi, a opet toliko mi je ta njegova priča isprazna da iskreno ni sama ne znam u što da vjerujem.

Ovako kad nas gledam na prvu izgledamo kao složna obitelj. Kao dvije osobe pune ljubavi, a s druge strane srce i duša me bole što nije tako.

Do prije par minuta kada su njegove ruke još bile omotane oko mene osjećala sam ushićenje, radost, sreću, a sad samo veliku prazninu koju je ostavio kada se povukao i ispričao uz izliku da su ga emocije oprale.

I sad dok sjedim i gledam u to prekrasno, najljepše ljudsko stvorenje ne mogu a da se ne pitam što će na kraju biti s nama.

Žvačem onu jebenu krafnu koja mi izlazi na nos  mada nije krafna kriva za moje stanje, već ovo savršeno stvorenje preko puta mene koje vrti onu šalicu od kave među prstima i tko zna o čemu razmišlja.

„ Marta, kad bih mi rekla za djecu da te nisam našao“?

Iznenadi me njegovo pitanje, a opet razumijem ga u potpunosti;

„ Kad bih se rodili“!

Kimne mi glavom i dalje nastavljajući vrtjeti tu istu šalicu u tišini.

Pili smo svaki svoju kavu u toj nepodnošljivoj tišini svaki sa svojim mislima.

Od jednom njegovo ustajanje prekine negativan tok mojih misli koji sam taman mislila razviti u neku tragičnu dramu;

„ Ništa, idem ja sad! Samo te molim da me nazoveš ako ti bilo što bude trebalo ili ne daj bože djeci“.

Tuga me opsjeda sve više i više dok pratim njegovo prekrasno tijelo koje se vuče prema krevetu gdje je ostavio svoje stvari.

Nikako se ne mogu pomiriti s tim da me sad ostavi, da me napusti, kao ni djecu. Srce, a i duša mi vrište od tuge;

„ Maks“?

Zazovem ga, na što se on okrene i upitno me pogleda;

„ Za koji dan se i ja svakako vraćam u Zagreb, pa sam mislila ako ti nije teško da ostaneš sa mnom i pomogneš mi, mislim samo ako možeš“.

Kunem se da sam mu vidjela sjaj u oku, da sam vidjela osmjeh na njegovom licu. Sve moguće vrste emocija su mu se ocrtavale dok me i dalje sumnjičavo gledao.

Pogotovo nakon mog jučerašnjeg govora upućenog njemu, ali to nikako nisam mogla izbjeći, a onda se dogodio onaj njegov govor sinoć za koji ni ne zna da sam ga čula i nešto se prelomilo u meni.

Više ga ne mrzim, više ne želim da ode. Želim da ostane, želim da je uz mene, da je pored mene jer onda sam jedino mirna.

„ Jesi li sigurna u to“?

Kimam mu glavom;

„ Jesam“!

„ Onda ću ostati s izuzetnim zadovoljstvom“!

Kaže mi uz veliki osmjeh vraćajući se prema meni i otiskujući mi poljubac u obraz.

Poljubac od kojeg mi trnci struje tijelom.  Poljubac koji mi srce ubrzava na osamsto otkucaja za koje sam uvjerena da ih kako čuje tako i osjeti.

Poljubac od kojeg sam već jebeno napaljena i željna, a najviše njega, njegovih dodira, poljubaca, milovanja, svega što mi može dati.

Sjedne nazad za stol samo ovaj put bliže meni, a srce mi od uzbuđenja hoće iskočiti.