12 ŽELJA 🔛

1.želja: Upoznaj sebe

Luna Melton Gray, New York

„Da, gospodine. Odmah ću ispraviti greške.", Luna se opet ispričavala za tuđe greške, ali jednostavno ona je bila takva. Nikad nikome se nije suprostavljala, nikad nikoga nije odbijala, riječ ne, neću, ne mogu nije bilo utkano u njenim kostima. Iako se već par tjedana osjećala loše i dalje je zanemarivala sebe i bila savršena žena, savršena domaćica, savršena radnica, savršena prijateljica. Nitko tko je poznavao Lunu nije mogao reći za nju nešto posebno. Bila je obična. Poput kameleona, uvijek se prilagođavala drugima. Jednostavno je tako rođena, je mislila. Nije poznavala svoje roditelje da bi mogla reći na koga je jer oni je valjda nisu htjeli i zato su je ostavili jedne noći punog mjeseca pred vratima sirotišta. Valjda su i oni shvatili da nisu dobili s njom ništa posebno već sasvim blijedo, obično, ni vlastiti roditelji je nisu željeli. Ravnateljica je rekla da nikad nije vidjela tako siv i sjajan mjesec kao te večeri kada su je pronašli pred vratima pa su joj dali ime Luna Gray. Kako je Luna rasla tako je mislila da su pogriješili s njenim imenom. Mjesec je bio velik. Mjesec je bio sjajan. Mjesec je pokazivao put i čuvao zvijezde, ali ona nije bila ništa od toga. I u sirotištu je bila dijete koje se nikad nije svađalo, uvijek je popuštala, nije se hvalila svojim ocjenama i postignućima, jednostavno je smatrala da tako mora biti. Nije mogla reći da je imala prijatelje jer su je u sirotištu i školi smatrali čudnom i dosadnom. Uvijek glavom zabijena u knjigama. Luna je u ranoj dobi otkrila ljubav prema knjigama. Svaki novčić koji bi uspjela uštedjeti, trošila je na knjige. Uživala je u svim žanrovima, njen ukus je bio eklektičan. Život je gledala u sivoj boji, dok u svojim snovima je vidjela boje, ali nikad se nije usudila da i svoj svijet oboja.

Zato kad joj je jednog hladnog zimskog jutra u knjižnici prišao zgodan muškarac, od nevjerice nije mogla prestati treptati da se baš njoj obraća. Visok, plave kose uredno počešljane, plavih, toplih očiju te osmijeh koji su krasili bijeli, perfektno posloženi zubi. Slušala ga je i blago se smiješila. Tada je imala 20 godina, a on je upravo završavao studij dioničara. Zvao se Mark Melton i imao je 25 godina. Usporedila je njega s likovima iz svojih knjiga i zamišljala da je ona upravo dobila pravo da dobije svoj vlastiti roman. Životni roman obojan i sa sretnim krajem. Mark joj je poklanjao pažnju, bio pažljiv, strpljiv i nježan. Pala je kao pokošena i ubrzo nakon jedne godine su se oženili. Uvijek joj je znao govoriti kako je ona žena stvorena za njega. Ubrzo je Mark poslovno napredovao. U šest godina braka kupili su kućicu sa cvijećem i bijelom ogradom. Imali su dva auta. Zimovali su i ljetovali s njegovim prijateljima ili poslovnim suradnicima. Znali su pričati o djeci, ali Mark je govorio da još nije pravo vrijeme, samo da još mu ovo uspije i slično. Luna je željela dijete, željela je jedno biće koje bi pripadalo njoj, biće koje bi u potpunosti zvala svojim, ali kao i obično poštivala je odluke koje su zajedno donosili, možda ih je i on sam donosio, ponekad, ali samo ponekad i to rijetko bi tako nešto pomislila. I na to bi ona odmahnula glavom, u nevjerici da bi je on povrijedio.

Luna je uvijek bila oličenje perfekcije, pomalo je podsjećala na one kućanice iz reklama 50-ih godina. Savršena frizura, blago našminkana, biserna ogrlica, haljina pristojne dužine i nimalo uska da slučajno ne bi isticala nešto i druge izazivala te stol pun hrane koja nije bila napravljena iz vrećice. I naravno da ne zaboravimo, uvijek se smiješi i na sve pristojno i elegatno kimaj glavom, kontrolirani pokreti i ne prenapadni. Znala je promatrati druge žene i ne, ne bi mogla reći da je bila ljubomorna. One su se glasno smijale. One su pile. One su se oblačile tako da su isticale sve što se dali istaknuti, bilo to prirodno ili ne. Luna je smatrala da takve žene su samo nesigurne u sebe i tako privlače i zadržavaju svoje muževe. Smatrala je da njen suprug takve žene ne voli. Ne mogu reći da je Luna bila zadovoljna svojim izgledom, ali nije se ni puno opterećivala. Imala je ona što joj je dano. Duga smeđa kosa do polovine leđa, koju je uvijek ravnala ili držala u urednom, zategnutom repu. Oblo lice na kojima može reći da je voljela svoje oči, koje su bile plave toliko da su ponekad izgledale prozirne, malen nosić, ona je ponekad i mislila da je premalen i punije usne koje nikad nije šminkala, ponekad bi stavila melem i to je sve. U njenoj garderobi su prevladavali poslovni kostimi, jednostavnog kroja i košulje zagasitih boja. Svoje obline ili grudi nikad nije isticala i pokazivala. Njen suprug ju je zaposlio u jednoj tvrtki kao tajnicu, da njegovoj ženici nije dosadno dok je on na poslovnim putovanjima i čisto da ima s nečim zaposliti svoje ručice, a pritom da ne umara svoj mozak, jer on je tu da misli za njih i da se brine o njoj. Sve joj je to jedne večeri objasnio. Naravno da je Luna prihvatila. Mislila je da ima muža koji misli o njoj dok je na svojim putovanjima i da se brine o njoj.