12 ŽELJA 🔛

2.želja: Pronađi dom i ostavi trag

Luna Grey

Kako sam ikada mogla znati tebe kada je sve ležalo prerušeno? Kako sam mogla zaboraviti te oči gledajući me iz blagostanja? Kako sam ikada mogla znati više kad se sve držalo pod nekom prijetnjom i obavijeno lažima? Kako sam te mogla osjetiti bez straha da izgubim zdrav razum? Kako sam te mogla znati kad si miljama bila, a ja...ja sam bila slijepa namjerno i preplašena?

Pitala se Luna dok se ogledavala u ogledalo toaleta u odvjetničkoj tvrtki. Gledala je sebe, upoznavala je sebe. Imala je osjećaj kao da cijeli život netko, uvijek netko drugi je ispisivao note njenoga života. Te note nisu bile smione, ni ugodne sluhu, bile su prazne. Mogao si i sto puta udarati tu notu, ali ton se nije čuo. Nije bio ni tih, ni običan, jednostavno je bio prazan. Navodno remek djelo, ali ispisano praznim notama. Luna je odlučila da će se note čuti, biti će tečne i uhu ugodne. Natjerati će život da se zaljubi u njenu skladbu. Život će plesati s njom. Njen ples. Te prazne note, sjene njene daljnje i bliske prošlosti došle su dokraja.

Nasmiješila se sebi, popravila šminku i uputila se prema mjestu gdje će napokon nakon njenog potpisa biti kraj nje, a postati će početak Lune. Nije hodala, bila je na rubu da trči. Da trči toliko brzo da joj ponestaje zraka i da napokon započne tražiti i zahtijevati odgovore od kada i odakle je izgubila sebe, ugušila sebe, jer ni sama nije znala. Toliko se godina brinula, ali više ne. Ovo je njeno putovanje i započinje ga uskoro. Ruže, blijede ruže čije latice su sa vremenom otpadale...jedna po jednu, sasvim tiho i graciozno. Te ruže u njihovoj kući, mjestu koje je zvala domom su je vizualno podsjetile da vrijeme ide i da to nije njen dom. Cijeli život joj je izgledao poput slika u katalogu. Sve savršeno, sve na svom mjestu. Samo ona nije bila na svom mjestu. Luna je živjela u tuđem svijetu.

„Oprostite što kasnim.", ispričala se Luna kada je ušla u ured. Za velikim crnim stolom s jedne strane je sjedio Mark i njegov odvjetnik. Čovjeka je poznavala jer je dolazio kod njih sa svojom ženom koja je uvijek bila preglasna, prenašmikana, svega pre, jedino u čemu je oskudijevala je bila odjeća. To je na njegovoj ženi uvijek bilo premalo. Luna se nasmijala kada se sjetila čovjekove žene, jer nekako je imala sumnju da postoji velika mogućnost da je Mark i nju okrenuo.

Sjela je nasuprot njih dvojice pokraj svog odvjetnika i smijuckala se. Tri para očiju su je gledala, ali nju nije bilo briga. Nije joj bilo važno što oni misle.

„Možemo li početi?", upitao je Mark. Luna je napokon pogledala prema njemu. Nakrivila je glavu i smijala mu se. Točnije rugala mu se. U njemu više nije bilo muškarca kojeg je nekada voljela, barem je mislila da ga voli. Nestao je njegov topao osmijeh, onaj uglađeni osmijeh i sva nježnost iz očiju. Mark je bio iznerviran. Ljut. I te činjenice su Lune zabavljale.

„Misliš završiti?", ispravila ga je Luna. Mark se lecnuo na ovo i ošinuo je pogledom, ali Lunin osmijeh nije nestao, nije zamro. Njen osmijeh je postojao širi, ciničniji. Odvažila se dovoljno da se nasloni na stol i blago nagne što je natjeralo njenu usku haljinu da još više stegne grudi i decentno otkriju razdjel među njima. Luna je primijetila kako su se Markove zjenice raširile i njegov se pogled spustio. Osjetila je požudu u njegovim očima.

„Hej, Mark, tu gore sam.", coknula je jezikom. Uživala je.

„Moj odvjetnik ima moju punomoć. Sve papire sam potpisala, a s obzirom da mi je ovo dosadno ja vas napuštam. „. Odmaknula je stolicu te se naslonila dlanovima na stol i nagnula se prema njemu. Mark ju je gledao dok je gutao knedle.

„Potpiši ili je... šalji.". Poslala mu je zrakom poljubac svojim usnama koje su bile našminkane u tamnoj crvenoj boji i napustila prostoriju. Nije osjećala potrebu da mu reče zbogom. Smatrala je da osobu koju ne znaš, ne možeš ni pozdraviti.