Killed by society (Croatian)

Predivni ostaci

Mobitel je bacila na radni stol, uz glasni udarac. Potisteno je odsetala do kreveta i sjela. Nije znala sto da ucini, tocnije znala je samo nije znala je li to ispravno.

Kada je zatvorila oci sinocnji scenarij ponovno se odigrao iza njenih kapaka. Ovaj put bilo je stvarnije, ali ostala je zbunjena. Kako joj se ovaj put moglo uciniti bolnije ako su to samo bile slike u njenom mozgu? 

Ni sama nije znala, ispustila je bijesni uzvik. Jucer je bila sigurna da bi imala hrabrosti skociti kroz prozor u sigurnu Smrt da se spasi, a sada nije imala odgovor na glupo pitanje.

Bar je bila sama sa svojim mislima, i danas je izostala iz skole. Nije znala hoce li uopce uspjeti proci razred ovako, a bila joj je zadnja godina. 

Stvarno je imala puno problema, ali nije znala rijesiti ni jedan. Ponovno je zatvorila oci, ali ovaj put jedna recenica joj se usjekla u sjecanje.

"Smrt je moje jedino rjesnje, samo se to bojim priznati."

Pocela je drhtati, histerija joj je navirala kroz svaku njenu stanicu, a strah joj se uvukao u kosti te je napokon shvatila. Cijeli svoj zivot pokusala se rjesiti problema kroz stvari koje su je cinile zivom; ljubav,prijateljstvo, rezanje pa cak i droga.

Ali sada je shvatila da je rjesnje cijelo vrijeme bilo tu, samo nije htjela prihvatiti poraz. Bitke su odavno izgubljene, samo je rat ostao bez zavrsetka. 

Hoce li cijeli svoj zivot gubiti bitke, ili ce sama okoncati ovaj rat koji je vodila sa svima pa i sa sobom?

Sada je prstila odlucnoscu, a val adrenalina preuzeo je kontrolu nad njom. 

"Gotovo je! Napokon sam sve shvatila! Gotovo je!" vikala je Riot u praznom stanu dok su suze klizile niz obraze, ali se glasno smijala.

To joj je potvrdilo da je na rubu, ne moze vise izdrzati. Ne zeli, ovo nije bio zivot, nego mucenje.

Uzela je cisti,bijeli list i crnu olovku kojom je napisala njene zadnje rijeci.

"Moj zivot bio je sastavljen od milijun borbi koje sam sve izgubila. Bila sam vodena misli da sam jaka, da mogu sve izdrzati, ali bilo je upravo suprotno. Zapravo sam bila slomljena, izgubljena... Samo sam htjela biti sretna, imati pravu obitelj i svoje prijatelje, htjela sam zivot o kakvom sam citala u knjigama. Zivjela sam godinama u lazima, pa sam pocela i druge uvjeravati da sam dobro, da me nista ne moze povrijediti, ali svaka rijec bolno mi se urezivala u srce. Umjesto da se zabavljam i uzivam, noci sam provodila sama placuci dok me je gusila depresija. Ali vjerujte mi da to sada nije bitno, pokusala sam vam docarati kako sam se osjecala sve do danas, do trenutka kada sam sve shvatila. Samo... recite Andyu da ga volim do mjeseca i nazad, da sam bila sretna uz njega i da sam ga iskreno voljela. Mojoj dragoj prijateljici Ashley porucite da ce mi faliti njena ljubicasta kosa i osmijeh, porucite joj da je volim  i da cu je zauvijek cuvati. Majci reci da mi je znacila sve u zivotu iako nije uvijek bila uz mene, zbog nje sam glumila snagu da njoj ne otezavam zatim ocu reci da mu sve oprastam... Imam samo jednu zelju... Pustite da svira 'Lost it all' jer sam izgubila sve, cak i zivot.. Svi cete mi nedostajati. Voli vas vasa Riot."

Bila je zadovoljna onime sto je napisala pa je udisala zrak dok je jos mogla. Znala je da ce se uskoro spasiti jer je kraj bio blizu.

Zaputila se u kuhinju i uzela veliki noz. U kupaonici je sjela pored kade pjevajuci tiho "Cause I lost it all, dead and broken my backs against the wall...."

Leda je naslonila na zid i spustila se u sjedeci polozaj. Ruke je polozila na bedra i zarezala zapesca duboko. Jako ju je peklo i uzasno boljelo.

Krv se spustala iz rana po odjeci i plocicama. Drugi put je zaprljala ove lijepe plocice svojom krvlju, ali ovaj put bio je zadnji.

Suze su potekle, a pred ocima su se odigravali najljepsi trenutci njenog zivota; pricanja s majkom do zore, kako se ona i Ashley igraju zajedno, sljedeca slika je bila gdje se grle kada je Ash zavrsila 3. razred srednje skole s prosjekom 5,0.. Svi poljupci i zagrljaji koji su razmjenili ona i Andy.. Pomislila je cak i na oca, ali prije nego sto je poceo piti; kako ju je svako jutro za ruku vodio u vrtic, kako ju je podizao i vrtio u zraku..

"Toliko malo lijepih uspomena." pomislila je.

Iskrvarila je previse, pa je polako gubila svjest. Kraj je bio tu. Njeno tijelo gubilo je snagu, gubilo je Dusu i smisao postojanja. 

Nije znala je li to umislila, ali cak je osjetila kako joj Dusa napusta tijelo, a kada se to dogodilo umrla je. 

Sve je bilo kao da nikada nije postojala, a sada je bila izgubljena u beskonacnosti i crnilu.

Smrt je dosla i pokupila njene predivne ostatke.

                                                                        ...

Usao je u stan i odmah osjetio da nesto nije bilo u redu. Cesto ga osjecaj nije varao, pa je pregledao sve sobe. Kuhinju,dnevni boravak, zeninu i njegovu sobu pa je otisao u kcerinu.

Danas je bio nekako bolje, valjda jer nije bio pijan.

Bila je prazna, a vrata su ostala otvorena. "Mozda je otisla u skolu ili vanka s prijateljima." pomislio je kada mu je za oko zapeo neki papir na krevetu.

Hodao je prema krevetu, a njegovi teski koraci odjekivali su. Podigao je papir i krenuo citati.

Kada je dovrsio, slomio se, pao je na koljena placuci. Jedva je disao, nesto ga je gusilo u grlu. Krivica, griznja savjest? Mozda.

Sakama je bijesno udarao po svijetlom parketu i vikao jedva razumljive rijeci. Ali nekako je skupio snagu i ustao se. Otisao je u kupaonicu. Polako je otvorio vrata jer je znao sto ce vidjeti.

Njegova kcer, njegova princeza bila je u lokvi krvi. Samo sto je ta lokva imala velicinu jezera. Sljapkao je po crvenoj tekucini dok je prilazio njenom blijedom lesu.

Iako se nije trebao nadati, pokusao je provjeriti je li ziva, ali  se razocarao. Pao je u sok, a suze su prestale teci.

Crvena kosa izgubila je sjaj, a tijelo rumenu boju. Ostala je samo ljustura, a njegove princeze nije bilo. Ne vise. Zbog njega.

Pustite pjesmu i procitajte poglavlje:)

Ovo je kraj price, ali cete dobiti jos dva epiloga<3