Toskana,ti i ja 2

10 dio

David P. O. V.

Gledao sam je u nevjerici i niti jedna riječ nije mogla izaći iz mojih usta.

- Hajde ustaj,idemo u bolnicu i tamo ćeš da objasniš ocu i Marchellu sve. Prišla mi je i sjela je na krevet pored mene.

- Šta si to uradio crni sine,ona je još maloljetna,a i sam znaš pravila. Zašto si se upleo u tako nešto,znaš li koji je rizik? Sada je zvučala zabrinuto i ton glasa joj je bio smireniji.

- Mama ja je volim. Blago se nasmješila i ustala je.

- Šta ti znaš o ljubavi,ti si još dijete. Mladi ste,niste još ništa u životu proživjeli,a to.. To će brzo proći i pokajaćeš se što si potrošio mladost na ludost. Ja to vrlo dobro znam. Pognula je glavi i učinilo mi se kao da briše suze sa lica. Izašla je iz sobe i ja sam momentalno skočio iz kreveta. Brzo sam se obukao i potrčao sam niz stepenice. Dočekao me jedan jak šamar i bijesno lice moga oca.

- O ovome ćemo tek da raspravljamo! Izašao je iz kuće ostavljajući za sobom otvorena vrata. Izašli smo za njim i ušli smo u auto. Niko nije ni riječi progovorio do bolnice. Izjurio sam iz auta jer više niko i ništa nije važno osim nje u ovom trenutku. Jurio sam kroz hodnike bolnice kao bezglav neznajući gdje da idem. Kada sam napokon naišao na njene nisam ostao neprimjećen. Njen otac mi je prišao tako brzo i počeo je šakama da me udara gdje god je mogao. Udarac se vezao udarac,bjes mu se ocrtavao u očima ,a lice mu je bilo crveno.

- Uništio si je,uništio! Još jedan udarac i to pravo u lice.

- Marc pusti ga.

- Zbog tebe se ona sada bori za život! Zbog tebe! Nastavio je da me udara dok ga neko nije zaustavio.

- Smiri se! Moj otac ga je držao za ruke i pokušavao ga je smiriti,na neki svoj način.

- Dobro je,pusti me. Otrgao se iz njegovih ruku i nervozno je hodao u krug. U tom trenutku je iz ordinacije izašao doktor.

- Morreti. Svi su se okrenuli prem njemu i niko nije znao šta slijedi,ali sigurno nije dobro.

- Gospođica je van životne opasnosti. Uspjeli smo da joj ustabilimo pritisak ,ali napad koji je imala je uzrokovao teške posljedice.

- A dijete,šta je sa njim? Alisa ga je zabrinuto upitala i svi smo čekali odgovor.

- Nažalost pritisak je bio previsok i nismo bili u mogućnosti da učinimo nešto. Nismo mogli da spasimo oba života. Suze su mi se nakupljale u očima i nisam znao šta da uradim u ovom trenutku. Ušao sam u sobu ne obazirući se i ono što me unutra dočekalo nije moglo da se opiše. Ta bol koju sam osjetio,to nešto što me udarilo u glavu i tek sada sam shvatio koliko sam sebičan bio. Nisam mislio šta bi bilo kada bi se desilo ovo što se desilo. Nisam bio spreman da se suočim da ovim,ali sam morao.

- Elena. Jedva sam uzgovorio zadržavajući suze koje su se nakupljale u očima.

- Davide. Govorila je kroz suze i u tom trenutku me nešto steglo u grlu,kao da me davi sve ono što sam sam sebi zaslužio.

- Ne daj da nas razdvoje. Progovarala je jedva čujno,ali dovoljno glasno da bih ja čuo. Zagrlio sam je i tješio sam i nju i sebe ovim riječima.

- Neću im dozvoliti,pa makar ovdje proveo dane čekajući,ne dam im. Ni sam više nisam znao koga više zavaravam. Boljelo me to što je ovako slomljena ispred mene,ali me još više boljelo to što je možda neću moći sačuvati. Svi su protiv nas,niko se čak nije ni zapitao kako se mi osjećamo. Niko nije ni pomislio da je ovo stvarno,a nikoga nije ni zanimalo. Niko s nije ni potrudio da sasluša našu priču,a odmah su počeli da nam sude. Ne znam da li ćemo se uspjeti izboriti u ovome,ali uvjek imam nade. Neka mi Bog da snage da izdržim sve ovo sa njom,pa makar i da umrem na kraju,umrjeću srećan. Umreću sa činjenicom da sam posljednje dane proveo sa onom koju volim,onom koja me voljela od prvog dana.

.......