Toskana,ti i ja 2

11 dio

Elena P. O. V.

Dani su prolazili i ovi bolnički zidovi su mi postajali sve uži. Sve više se približavao taj trenutak istine. Bili smo sve bliži tom presudnom razgovoru. Više ni sama ne znam šta da mislim o svemu tome,meni je iskreno sve ovo,poslovi naših roditelja,mafija čisto srljanje na dno. Mnogo puta imam osjećaj da sve ovo što posjedujemo nije naše,sve to je prokleto. Ja napokon imam nešto svoje,njega,on je moj i nikome ga ne dam. On je ono za čime čeznem godinama,ono zbog čega mi je srce kucalo ubrzano i ono zbog čega su mi koljena klecala. Sada je tu pored mene,spava tako mirno kao da oko nas ne postoji ni jedan problem,a itekako ih ima. Još uvjek nismo prešli preko te činjenice da smo izgubili ono što smo stvorili. Nešto što je stvoreno iz naše ljubavi i tek tako je nestalo,ali sve je to Božija volja. Danas izlazim iz bolnice i bojim se onoga što nas čeka napolju. Sati su prolazili i u međuvremenu je David ustao i spremio moje stvari. Pomogao mi je da ustanem i da stanem na noge,uskoro sam se ustabilila i presvukla sam se. Izašli smo iz bolnice zajedno držeći se za ruke,osjećala sam se tako ponosno,napokon svima mogu dati doznanja da je on moj i samo moj. Možda i zvučim patetično,ali me iskreno nije briga. Ispred bolnice se nalazio njegov auto i ušli smo u njega. Počeo he da vozi i ubrzo sam shvatila da ne idemo kući.

- Gdje idemo? Zbunjeno sam ga upitala. Uzeo je moju ruku u svoju i poljubio ju je.

- U slobodu. Sve one tenzije i nervoza su nestali smo zbog ove riječi. Sloboda,kako to divno zvuči.

- A gdje se tačno nalazi ta sloboda.

- Što dalje od ovog mjesta. Možda je bolje da ti odlučiš.

- Hmm Norveška, Oslo. Nasmijao se i nakratko me pogledao. Vozili smo se još neko vrjeme i napokon smo stigli do aerodroma. Iz gepeka je izvukao kofere za koje ja nisam ni znala da su tu. Nisam htjela pitati bespotrebna pitanja jer što manje znam to bolje. Došli smo na recepciju da kupimo karte i tamo su nam rekli da treba da čekamo samo sat vremena. Danas mojoj sreći nema kraja,sve je previše savršeno da bi bilo stvarno. Sjeli smo na klupu i momentalno sam se naslonila na njegovo rame. Nasmješio se i obavio je svoju ruku oko mene.

- Napokon ćemo biti srećni. Ove riječi su me još više usrećile.

- Da napokon ćemo biti srećni.

- Imaćemo malu kućicu kraj jezera,a oko nje će trčati naša djeca. Istopila sam se na njegove riječi.

- Koliko?

- Čega? Pitao me zbunjeno kao da je i sam zaboravio i čemu je pričao.

- Djece Davide,djece.

- Šest,dva sina i četiri ćerke.

- Jadni naši sinovi još ako ćerke budu bile na tebe,e tek onda smo jadni.

- A šta meni fali? Pitao je kao uvrjeđeno,a ja sam se nasmješila.

- Tvrdoglav,brzoplet,ali... Sigurno ćeš biti divan otac.

- A ti ćeš biti još bolja majka,a i radije bih da ćerke budu na tebe. Nježna,brižna,nesebična,iskrena,ma sigurno će biti na tebe. Pričao je tako zamišljeno kao da je već imao sliku u glavi.

- Volim te. Rekla sam gledajući ga onako nasmijanog. Još više se nasmijao na moje riječi i poljubio me.

- I ja tebe volim,mnogo. Neko vrijeme sam ga gledala pravo u oči ,a onda sam se vratila u svoj početni položaj. Sati su tako prolazili,ja sam sjedila naslonjena na njega i još smo pričali o budućnosti. Uskoro se oglasio spikerfon i to je značilo da krećemo. Uzeo je naše kofere i krenuli smo prema avionu.

- Pasoše i karte molim. Stjuardesa nas je ljubazno upitala,a kad je otvorila naše pasoše iznenadila se.

- Molim vas pođite za mnom. Zbunjeno smo se pogledali ,ali smo krenuli za njom. Vodila nas je kroz nekakav hodnik kroz koji se dalo primjetiti da uopšte ne idemo na let.

- Evo stigli smo,dalje možete sami i... Stvarno mi je žao,oprostite mi. Otišla je i ostavila nas je onako u čudu. Ispred nas su stajala dva crna Land Rovera i ovo nije slutilo na dobro. Iz jednog je izašao moj otac sa još dva čovjeka,a iz drugog njegov otac.

- Vodite ih. Njegov otac je rekao hladno i vratio se u auto,a takođe je i moj. Ovi ljudi koji su bili iza njih su krenuli prema nama. Čvrsto sam ga zagrlila u nadi da će me to spasiti od svega ovoga. Ubrzo sam osjetila ruke na sebi i privlačila sam se uz njega sve više. Uskoro sam se našla zarobljena u rukama ove gromade.

- Davide,neeee! Vikala sam bespomoćno dok me ovaj vukao sa sobom.

- Elena! Pustite me! Gledala sam ga kako se raspada dok ga drže kako ne bi pošao za mnom.

- Molim vas,pustite me. Molila sam ih i molila,ali je to bilo beskorisno. Glas mi je pucao od vrištanja ,ali kao da nisu ni primjetili moje jauke. Zatvorio me u auto i moj otac me odveo odavde.

- Kako si mogao? Imaš li ti imalo duše?!Derala sam se na njega iako mi je otac,iako me odgajao sve ove godine,ali on je nula od čovjeka.

- Spašavam te od tebe same.

- Molim? Misliš spašavaš me od moje sreće. Ti nikada nećeš znati koliko ovo boli.

- Elena bolje znam nego ti i bolje bi bilo da ućutiš.

- Bolje bi bilo da mi nisi otac ili da uopšte nisam živa. Odbrusila sam mu momački i nisam žalila. Suze su mi padale niz lice,a potpuno sam se slomila tek poslije njegovih riječi koje je rekao tako hladno kao da mu upravo nisam rekla da ga mrzim.

- Ideš u London i tu nema pogovora,nećeš ga više nikad vidjeti,to je najbolje za tebe. Srce mi je puklo na hiljadu komada i samo sam zatvorila oči pokušavajući što dostojanstvenije da podnesem ove riječi. Nisam mogla da vjerujem da riječi mogu ovoliko da bole. Život je očigledno takav,izgleda da svaka sreća ima cijenu bola.

....