To sjećanje🔚

1

Lana Pov.

Dolazim na ljetovanje u selo na planini gdje imam nešto rodbine. Prvo sam autobusom stigla u najbliži veći grad a onda sa tri druga autobusa do sela koje je prvo ispod ovoga na planini. U selu u koje sam se zaputila nema signala ni interneta ali meni to paše. Bila sam jedina u busu i vozač je rekao kad mi je nestalo interneta da sam na to trebala biti pripremljena i podsmjehnuo se.

Ovo je malo selo na planini, doslovno na velikoj nadmorskoj visini, jako davno je sagrađeno i naseljeno. Posljednjih godina natalitet naravno opada, škola je zatvorena ali selo se još ne predaje. Idu u školu u susjedno mjesto, prvo ispod planine, hvala bogu županija im je osigurala prijevoz, školski bus za osnovnu a i srednju školu ko na njega zakasni neće ići u školu a iz nje će se vratiti pješice. Internet signal ovdje je vrlo loš, ima ga samo u strogom centru. A i selo je malo, čini ga glavna cesta koja završava na šumskom putu koj vodi na livade a počinje kad vidite prve kuće nakon što odete ravno gore na kružnom toku.
Na glavnoj cesti se nalaze stara vijećnica koja 50 godina nije upotrebljavana kako treba, jedan restoran i gusto pribijene kuće i male uske ulice. Na istoku sela nalazi se crkva, ali svećenika nema nego dolazi dva puta tjedno iz grada. Neka djeca mojih godina da bi išli u srednju školu putuju 3 sata svaki dana a neki su u učeničkim domovima jer im se ne putuje. Par metara od crkve nalazi se malo groblje, na prste se može izbrojati koliko grobova tamo ima a škola je na istoj strani samo gore prema šumi.

U selu ostajem cijelo ljeto jer sam našla ljetne poslove i malo je ljudi a to je dobro jer nevolim razgovarati sa ljudima. Dolazim 2 tjedna prije nego počinjem raditi kao komunalni redar i uz taj posao honorarno radim u jedinom seoskom restoranu za tjedni džeparac. Ne družim sa nikim, rođaci su me zvali da se družim sa njima i njihovim prijateljima ali sam odbila jer stvarno ne volim pričati sa ljudima, imam mačka koj me prati po selu, počela sam ga hraniti prvu večer kad sam stigla jer je naletio dok sam sjedila u dvorištu i zbližili smo se s vremenom. Nakon dva tjedna počeo je ići za mnom po selu, zna da sam ja glavna. Moji roditelji će doći 2 tjedna u osmom mjesecu ako i toliko. Ne sviđa im se dolaziti ovdje.

Kao što rekoh, stigla sam busom koj se okreće na ulazu u selo, nekoliko metara od prvih kuća jer se u selu nema gdje okrenuti. Sa dvije veče torbe u rukama i ruksakom na jednom ramenu sam hodala po najvećem suncu do kuće u kojoj mi je rodbina. U selu nema žive duše sada. Zadnji put sam ovdje bila kao mala, bili smo 5 dana od 7 jer se mama posvađala sa rodicom. Kuća moje rodbine lijevo je u jedinoj betoniranoj sporednoj ulici, mahnula sam konobaru u restoranu, tamo ću honorarno raditi, koliko sati odradim tjedno tolika mi je plaća. To je dobro da imam za svoje troškove, i mačka naravno. Ušla sam u dvorište, imaju lijepu lozu okolo njega. Nitko me nije čuo iako sam pozdravila. Počela sam ih zvati imenima pa je prvo izašla glava kuće. Grlila me i ljubila, shvatila sam da sam ih probudila i bilo mi je jako neugodno. Iako su mi rod, poznajem ih jako malo i dosta mi je neugodno što ću biti kod njih no moram izdržati.

Za istok sela, iza ovih par kuća uzduž glavne ceste govore da su siromasi. Ali je i istina, svi imaju velika dvorišta i u njima male kuće a puno djece dok smo mi na ovoj 'bogatijoj' zapadnoj strani. Nije bogatija nego su kuće veće. Selo nema kanalizaciju samo dva glavna voda za dovod vode. Kad sam bila dijete tu je bilo 5 bunara, jedan u centru, jedan u dvorištu škole koja je zatvorena i ostali po selu. Na bunarima su sjedile curice a dečki su se igrali uokolo. Danas još postoji običaj plesa ispred stare vijećnice. Tamo je sav život sela koj traje od njegovog osnutka.