To sjećanje🔚

26 poglavlje

Dva dana od njega ni traga ni glasa, nadala sam se da negdje razmišlja o svemu iako mi je osjećaj govorio da je u zagrljaju neke nove ljubavi. Treći dan od kako je nestao Brent je došao u restoran vidno potresen. Pitala sam što je, hoće li sjesti pa je rekao da je poginuo. Dok je govorio da su im javili nedavno da su ga našli mrtvog počeo je plakati. Kvad je izletio i udario u drvo i umro je na licu mjesta. Tješila sam ga, svi u restoranu su razumjeli situaciju i odvela sam ga kući, pomogao mi je kolega. Htjela sam trčati i plakati ali zbog njega nisam mogla, pustila sam suze ali ne koliko sam htjela.
Srce mi je puklo, vjerojatno sam ja kriva, da nije mislio o tom djetetu i meni nebi se ovo dogodilo. Bila sam sa Brentom cijelu noć, jedva sam sat vremena spavala a sutra sam ujutro radila, poslije sam naravno opet bila sa njim isto kao pod svim pauzama. Dva dana su prošla pa sam pomogla objesiti osmrtnice po selu. Plakala sam noću i rano ujutro kad Brent to ne može vidjeti, dušu sam isplakala ali još nije dosta.

Sprovod rade u Poljskoj jer je tamo rođen i imaju tamo grob. Brent je htio da ostanem ovdje, pobrinuo se da Kyleova narukvica za pretvaranje u vuka bude pokopana sa njim. Također želi da ne idem sa njima u Poljsku i obećao vratiti se oporavljen. Naravno ne očekujem to od njega, htjela sam biti uz njega, pomoći mu koliko mogu ali je on htio biti sam tamo. Rastanak od njega je bio težak. Zagrlili smo se, još jednom da osjetim taj njegov prelijep zagrljaj, tko zna kada će se vratiti. Ne želim ga plašiti ali nakon te nesreće bojim se hodati po cesti, a kad pomislim da se oni dugo voze kroz par država do svojeg grada i nazad do tu, strah me. Podignuo mi je pogled i zagledao se u moje oči, znam da su bile pune suza pa sam spustila pogled i počela ih brisati rukom ali me opet privukao sebi u zagrljaj.

Brent- "Sve će biti u redu mala."

Ja- "Znam da ti je teško ali moraš li biti toliko loše?"

Brent- "Moram ali uskoro ću biti u redu obećajem ti."

Ja- "Čuvaj se tamo."

Brent- "Čuvaj se ti tu. Nećemo se vidjeti dok se ne vratim."

Ja- "Ali idete tek u zoru."

Brent- "Molim te, ne volim rastanke."

Ja- "Zar je ovo rastanak?"

Brent- "Nisam tako mislio, samo ne želim da se pozdravljamo kao da zauvijek odlazim." Dao mi je pusu u glavu.

Nebo je od podneva jako oblačno. Još smo kratko bili u zagrljaju onda se ispričao i rekao da mora otići. Prihvatila sam to da mu ne otežavam i rastali smo se. Dok je odlazio vidjela sam da je obrisao suze, onda se okrenuo kao da ništa nije bilo i mahnuo mi. Nakon što je otišao okrenula sam se i hodala do kuće, kiša je počela padati. Toliko sam sporo hodala da dok sam došla do kuće pljuštalo je kao ludo ali mene nije bilo briga. Plakala sam kao luda a kiša je skrivala moje suze. Neznam jesam li više shrvana jer odlazi bez mene i ne znam hoće li biti na sigurnom ili jer njega više nema. Teško se mirim sa time. Otišla sam malo poslje na izvor i tamo plakala, tu me nitko ne može vidjeti, samoća mi sad jako treba. Kad mi je bilo dosta sjedenja i tugovanja divljala sam. Sjetila se svega, kako smo se upoznali, putovali i one noći. Osim što je on bio samnom to nije bila nikakva druga posebna noć.

Tjedan dana se nismo čuli ni vidjeli a vratio se bez najave jer tu naravno nema interneta ni signala da se javi. Tjedan dana samo plačem i razbijam glavu mislima o tome dali je živ. Iznenadio me cvijetom dok sam bila na poslu u restoranu. Jednu osmrtnicu poslije sprovoda nakon što sam ih skinula sam zadržala za sebe, to je jedina njegova slika koju imam.
Brent se vratio puno bolje a ja sam se pretvarala da sam dobro. Prošlo je još 5 dana, život se ne vraća u normalu.