To sjećanje🔚

19 poglavlje

Kyle- "Brent ti se želiš vratiti u ljudski oblik bez moći vuka?"

Brent- "Da, volim biti čovjek."

Ja- "A što ako možemo birati hoćemo li biti ljudi vukovi ili samo ljudi?"

Brent- "Ne, želim biti normalan čovjek. Kao i vi."

Kyle- "Ja želim ostati ovakav."

Brent- "A ti Lanić?"

Ja- "Neznam." Prešutila sam da želim ostati djevojka vučica.

Brent- "Živimo u selu bez interneta ali ovo je za mene previše." Zato sam prešutila.

Kad je sunce počelo zalaziti ugledali smo brdo koje moramo priječi. Veliko je, nije to brdo nego planina sa dva vrha. Brent tvrdi da se sa nje vidi Crno more iako još uvjek mislim da je Crno more daleko odavde. Faliti će mi ova avantura. Prespavati ćemo u podnožju planine, tako smo mislili ali kad je zašlo sunce u borovoj šumi ispod planine je postalo hladno, vjerojatno ovdje ima i medvjeda. Vratili smo se na livadu sa granama i zapalili vatru da se ugrijemo. Kyle je zaspao a Brent i ja smo šutili i gledali u vatru neko vrijeme, u ljudskim tijelima.

Brent- "Idi spavati ja čuvam stražu večeras."

Ja- "Ne mogu još."

Brent- "Ma daj sigurno si umorna."

Ja- "Ne mogu spavati, faliti će mi ova avantura kad završi i pitam se dali su moj mačak i mačić dobro." Došao je do mene.

Brent- "Sigurno su dobro, tvoji rođaci brinu o njima." Rekao je stavljajući ruku preko mog ramena.

Ja- "Ne znam, to me muči."

Brent- "Vrijedi li naš dogovor za večeru kad se vratimo u selo?"

Ja- "Da, ali ne želim u restoranu jesti ako ti je to u redu. Ipak tamo radim. Još me i cijelo selo zna."

Brent- "Naravno da je u redu, tvoje želje uvijek poštujem."

Ja- "Hvala ti."

Brent- "Možemo kod mene večerati."

Ja- "Ako će biti prazna kuća..."

Brent- "Hoće ne brini."

Ja- "Onda je dogovoreno."

Brent- "Drago mi je, hajde sad, nasloni glavu na moje krilo i zaspati ćeš."

Ja- "Ne mislim da je to dobra ideja."

Brent- "Hajde, je." Rekao je i natjerao me da legnem😅.

Češkao me po kosi i stvarno sam zaspala gledajući u vatru.
Ujutro sam se zadnja probudila, dečki su se upravo spremali da krenemo i probudili me. Razbudila sam se pa smo krenuli na planinu kroz borovu šumu. Vidjeli smo vjeverice koje skakuću po stablima, vjeverice su obično jako zaboravne i zato skrivaju svoju hranu na više mjesta. Ako zaborave gdje su ju ostavile pronađu ju kad slučajno dođu na to mjesto.
Penjali smo se po planini i zato ne možemo trčati, strmo je. Oprezni smo jer ima i stijena a ne želimo pasti i ozljediti se. Nekoliko puta smo odmarali pa pronašli stari puteljak i hodali njime do proplanka u sred šume. Na njemu nije bilo ničega osim trave i opet smo odmorili pa nastavili, ne možemo ostati noćas u šumi u kojoj sigurno ima medvjeda, rastrgati će nas.

Nastavili smo kroz šumu i taj put je kratko trajalo penjanje. Ispali smo na livadu sa pogledom na drugi vrh planine koj je jako blizu. Kako smo duže hodali tako smo naletili na nekoliko kuća. Mislim da ih je tri, što bi kućice radile na planini. Procjenili smo da su napuštene ali u dvorištima smo pronašli hranu loju su prije sadili, jeli smo. Već je prošlo podne. Nastavili smo hodati po puteljku dalje od kuća. Bio je zemljati i dug, valjda je to jedini put do tu gore. U jednom trenu kad nismo više vidjeli kuće počeo se spuštati i pitali smo Brenta jesmo li na dobrom putu. Rekao je da jesmo, on je mozak cijelim putem, još od kad smo krenuli iz našeg sela. Ovo me podsjetilo na to mjesto i njih je. Slijedili smo put i vidjeli da je još dosta dug, polako smo ga slijedili i nakon puno hodanja ušli u normalnu šumu. Kroz šumu smo išli gore dolje, brdovito je. U jednom trenu Brent je povikao da dođemo za njim i skrenuo sa puta po brijegu gore. Doveo nas je na pogled gdje su bile stijene i stabla a pogled je poseban. Sunce je blizu zalaska a ispred sunca koje zalazi vidi se more. Kad se spustimo sa planine imamo još livadu i poslje nje moramo se snaći.