To sjećanje🔚

18 poglavlje

Šuma se prostire na veliki brijeg koj moramo zaobići. Slijedili smo je ali nismo išli putem kojim vodi nego smo ju u šumi preskočili i otišli dalje oko brijega. U šumi su dečki pronašli neke gljive, nisam ljubiteljica gljiva a oni su im se veselili. Rekla sam da ih maknu od mene što dalje i otišla a oni su ih ubrali, nije mi jesno zašto se žele otrovati iako govore da nisu otrovne, gljivama se ne može vjerovati.

Kasnije smo lutali šumom, Brent nas naravno vodi i zadnjih je pola sata jako zagledan u kartu. Hoda ispred nas i jako je zbunjujuće hodati iza njega takvog, jedva nas čuje.

Kyle- "Ne sviđa ti se moj brat ovakav?"

Ja- "Nisam to rekla i čuje te jesi li poludio?"

Kyle- "Ne čuje on ništa."

Ja- "Kako si tako siguran?" Šaptala sam.

Kyle- "Odrastao sam sa njim, i nije nam jako blizu."

Ja- "Ajmo reći da ti vjerujem."

Kyle- "Što misliš da ćemo zateći na Crnom moru?"

Ja- "Osobu koja će nam pomoći."

Kyle- "Misliš da može ovo skinuti?"

Ja- "Nadam se. Iako mi se malo sviđa biti vučica, zanimljivo je."

Kyle- "Da znam i meni se jako sviđa."

Ja- "Ali definitivno nebi živjela cijelo vrijeme kao vuk."

Kyle- "Ja bi čak volio, nekoliko mjeseci."

Ja- "Ne hvala, volim ovo tijelo ali i civilizaciju."

Kyle- "Haha, imaš pravo birati."

Ja- "Znači da možeš birati ti bi ostao ovakav? Pola vuk pola čovjek."

Kyle- "Da, ti?"

Ja- "Ne znam još."

Brent- "Ako ste gotovi sa razgovorom dođite ovamo."

Ovaj put je ispred nas bila livada a mi smo bili na brdašcu. Pogled je išao prema nekoliko konja koji su na toj livadi pasli.

Svo troje smo se složili da su prelijepi i da nam se sviđaju konji pa smo sjeli i gledali ih neko vrijeme sa brdašca. Sa strane je bilo maleno jezerce, krovovi kuća u daljini i šuma i brdo kojeg moramo zaobići. Sjedili smo tamo neko vrijeme a onda krenuli, sa druge strane jezerca, van obrade, preko grmlja i šikare tako da zaobiđemo selo pa u šumu i uz brdo, sa druge strane šikare i grmlja bilo je pokošeno polje sjena. Došli smo do šume i hodali jedno iza drugog i šutjeli. Također smo pronašli stabla jabuke i ubrali nekoliko pa ih žvakali, to je vjerojatno razlog zašto u šumi nismo pričali. Pokušali smo ih staviti Brentu u ruksak ali mu je bilo pre teško nositi ga, previše smo ih ubrali i moramo ih pojesti.

Do noći smo zaobišli brijeg ali ne možemo od umora nastaviti dalje. Legli smo i odmah zaspali u šumi a ujutro su nas probudile kapi kiše. Dok smo krenuli već je jako padala i odlučili smo ostati tamo u šumi dok ne prođe. Jeli smo jabuke i čekali, pričali i zezali se.

Kad je kiša napokon stala pojurili smo kroz šumu pa po kratkoj livadi u drugu šumu iz koje smo izletili na cestu, sunce nam je dalo energiju.

Po cesti smo trčali do izlaza iz šume, autiju nije bilo dok nisam to spomenula. Naletio je auto sa prikolicom i prešao u suprotnu traku pa kočio i iz njega je izvirila puška, to su bila dva lovaca spremni ubiti nas. Pojurili smo još brže i prešli im put na izlazu iz šume. Sletili su sa ceste za nama i stali u blatu a mi smo nastavili trčati, ljudi su bijesni izašli iz auta i počeli pucati po nama ali se nismo dali omesti. Nestali smo u drugoj šumi koja je bila ispred nas i nismo se osvrtali. Po šumi smo ponovno hodali i na izlazu iz nje naletili na lijepa vrata i ogradu koji su nam pružali izlaz iz šume, hvala bogu što je ljeto pa nije hladno.

Put je pokazivao lijepu livadu na brdašcu sa kojeg je pogled išao prema selu u koje nismo išli, prošli smo preko livade ponovno do šume i onda hodali dalje gdje nas odvede.

Brent- "Moram vam reći da smo dosta blizu."

Ja- "Već? Imam osjećaj ko da smo jučer krenuli haha."

Brent- "Prošlo je nekoliko dana."

Kyle- "Tko zna koj je dan."

Brent- "Vidjeti ćemo kad se vratimo ali iduće što radimo je penjanje na visoko brdo."

Ja- "Što poslje toga?"

Brent- "Vidjeti ćeš."