Spašena - ZAVRŠENA ✅

Poglavlje 10

Ovaj put mi nema spasa. Te su riječi postale za mene utjeha..
Svaki put kad me se dočepa, uvijek pomislim da mi nema spasa, i utješim se na pomisao da će se moje muke napokon završiti, da će uraditi ono što je naumio pa me pustiti, ili me ubiti, trećeg nema, ne mogu da povjerujem u to da postoji neka sila koja bi me spasila od tog monstruoznog čovjeka, osim da mu se predam ili u najboljem slučaju da me ubije..

Budi me alarm, pipam rukom sat da ga ugasim ali napipam nešto papirno, trgnem se i vidim ceduljicu.

"Nisam htio da te budim, pa ti pišem.
Idem nešto nabaviti za restoran, ali ne brini, većeras ćeš iskoristit tu haljinu. Vraćam se do osam, budi spremna.. :) "

Zurim u poruku koja me momentalno razbudi, ustvari razbudio me strah, strah da me opet ne nađe.
Ustanem, završim sve ono što trebam, i siđem dole.
Vidim da je Ejna već budna i jede svoje omiljene palaćinke, dok Selma stoji iznad nje i plete joj kosu u pletenicu.

Pozdravim ih osmijehom i posegnem za kafom.

" Danas si slobodna, ja Ejnu vodim u školu. Iris nema od ranog jutra, gospodin je otišao, ostaješ sama,pa uživaj." Reće mi veselim glasom ova djevojka.

Kad bi samo znala koliko ću uživati i da mojim venama ne kola veselje što ću ostati sama, već strah da me onaj čovjek ponovo ne nađe.

" Okej." Kažem pa pokušam biti vesela zbog male, ali primjetim da je Selma uočila da nešto nije uredu, ali ne pita ništa.

" Čini mi se da si jako fina." Kaže mi dok ispijam svoju jutarnju kafu i smišljam šta da radim nakon što one odu.

" Hvala ti. I ti si." Nasmijem joj se što mi ona uzvrati..

" Idemo mi sada, a ti uživaj." Kimnem glavom i pomilujem Ejnu.

" Sretno dušice."

" Hvala Aja." Odgovori mi veselim glasom.
" I da, gospodin mi je javio da će se vratiti prije mraka.."

" Uredu." Kimnem.

Znaći bit će tu skoro. Nadam se samo da će ova noć proteći mirno.

Jako je teško biti sam pa čak i kad te niko ne udara, teško je biti sam.
A ja sam bila cijelog života. Dobro je pa bar imam ove ljude, barem su malo popunili ovu prazninu ali ne sasvim jer ne osjećam se potpuno, ne znam ni kako izgleda to nešto, ne znam kako izgleda taj dio slagalice koji bi me upotpunio, to nešto zbog čega bih napokon rekla eh to je to, sada sam sretna..

Pošto ne znam šta da radim, jer je kuća i onako uvijek sređena, hrane ima, a vani ne smijem..
Odlučim se polako otići spremati, onako na tenane, da osjetim šta znaći izgledati lijepo.
Zainteresovana gdje će me većeras odvesti, izvučem svoju satnesku haljinu iz ormara i već imam osjećaj da će super stajati. Nasmijem se na tu pomisao. Položim je na krevet.
Jedva čekam da je obućem.
Znam da svaka žena, voli da izgleda lijepo.
I ja ću većeras biti lijepa.

Odem se istuširati prije nego što navućem na sebe taj predivni saten.
Ostanem malo duže pod tušem jer imam vremena.
Kad izađem, namažem se losionom sa mirisom vanile.
Kupila sam je kada me Said vodio u šoping..
Neka milina me obuzme kad se sjetim njega.. to je zato što mi je zamijenio brata, sigurna sam..
Navućem gačice i grudnjak, osmijeh navlačim i krenem po haljinu, al kad izađem, osmijeh mi zmrzne, osjećam napad panike, noge ne mogu da pomaknem jer me strah paralovao kad ga vidim kako stoji u mojoj sobi dok gleda u mene.
Vidi mu želju u očima, vidim opasnost..

Osjetim kako mi se oči pune suzama.
U sebi se molim da on dođe sada da me spasi, ali ovaj uvijek bude brži.

" Sama si." Povraća mi se.

" Vidio sam ih u restoranu pa sam shvatio da si sama..
Možda mu i nije toliko stalo do tebe, uvijek te ostavlja samu, meni.."

Počinje da mi prilazi.
Ja idem unatraške, bojim se..

" Ne boj se dušice, neću ti ništa." Odmjera me dok se oblizuje.

" Jako si zgodna, jako, i lijepa, nisam to prije primijetio.."

Zato što me nikada nisi vidio golu.

Sve više i više mi je blizu.
Kad shvatim da ne mogu dalje od zida, napokon progovorim.

" Molim te nemoj.." Sad već i plačem.

" Neću ovdje ne brini, jer onaj svaki čas može doći, a vidim spremaš se da ideš s njim, ali mislim da mu je bolje da ide sam, jer ti ideš sa mnom." Ne uspijem se oduprijeti, već se nađem s njim u autu, onako u gačicama i grudnjaku.
Smrzavam se, ali manijaka nije briga.

Ja Ajsela koja i ne znam kako se prezivam, ne znam ni porijeklo, ni ništa o sebi, nemam dokumente.
Ništa, apsolutno. Ja i ne postojim na ovoj zemaljskoj kugli, a evo me ustvari postojim i živa bar za sad.
Znam da imam dvadeset i jednu godinu i znam svoje ime. To je moja biografija. Ništa nisam prošla, ništa, nisam doživjela, osim, zlostavljanja, udaraca, par pokušaja silovanja, ne spavanja, čiščenja za drugim, a prazan stomak bih punila otpacima, ogrizke od drugi bih jela sa oduševljenjem, jer za drugo i ne znam ni ti sam znala.
Ne znam šta znaći ukusno. Ne znam kako izgleda hamburger.
Sa pizzom sam se upoznala neki dan, i jako je ukusna, nadam se još jednom susretu..
Sve je to za mene nepoznanica, koju i ne žudim upoznati..

Stignemo u onu istu kuću u kojoj sam patila.
Jeza prostruja mojim tijelom kada se sjetim šta sam sve prošla, kakve muke doživjela a to sve zbog prohtjeva jednog starca, koji ne zna dalje od nosa, pa se iživljava nad ženama.
A ja koja nisam bila ni punoljetna, dali su me njemu..

" U sobu i čekaj me.." oblizuje se dok mi govori.

" Neću." Dreknem se a za uzvrat dobijem šamarčinu i rasjećenu usnu koja me pogozbi svojom tečnošću. Ližem je kao da je je to jedino što ću za života okusiti.

" Nećeš većeras, hoćeš sutra." Istrajan je u namjeri da to uradi.

Ostanem u hodniku, jer ne znam kuda da krenem, gdje da spavam..
Ne smijem se pomaknuti, več čekam tu čitavu noć, tu i zaspim, na ledenim pločicama, ja gola.
Ne znam ni kako sam uspjela zaspati, al budim se na istom mjestu.
Tišina oko mene para uši.
Krenem ustati, i shvatim da se ne mogu pomaći. Tijelo ne sarađuje.
Ledene pločice i moje golo tijelo, nikako. Sve me boli, ne osjećam ni ruke ni noge. I glava me boli.

" Kako si spavala, ljepotice." Kao da je sve popucalo u meni kad me podigao sa pločica tako silno da mi se i smuči pa povratim po njegovim prsima.
On opsova i za uzvrat mi dade udarac, od kojeg ponovo padnem.

Gledam ga sa strahom.
Skida maicu i baca je meni u lice, vlastita povračka je sada svuda po meni.

" Kučko, sve uvijek upropastiš, gubi se da te ne vidim."

Kad shvatim šta govori istog trena se podižem i ništa me ne boli. Trčim koliko me noge nose.
Prije će da me pusti, već me jebati ovakvu. Osjetim olakšanje kad se udaljim. I zaplačem kad shvatim da sam se ponovo spasila, i od radosti ali i od tuge jer znam da se još nije završilo..

Iako je još jutro, i hladno je, magla, ja trčim, dok me vjetar reže po golom tijelu.
Auta prolaze i sviraju, poneki prolaznik i svi gledaju u mene.
Ne marim, samo nastavim trčati..
Kad se približim kući, obuzme me val neugode, ne želim da se pojavim ovakva, ne želim da me ovakvu vidi..
Oduprem se hladnoći pa legnem na klupu, i sačekam da me nađe..
Uspijem i zaspati, shvatim jer poslije budim na poznatom mjestu, i onaj dobro poznati mirisi mi zagolica nozdrve kada on uđe u sobu.
Za tren se nađem u njegovom zagrljaju.
Osjetim njegovo ubrzano disanje dok mi ljubi kosu.

" Ajo."
Šmrcnem.

" Obećavam ti Ajo, on ti više nikada neće prići."

Pustim sebe da mu povjerujem, mada ja znam najbolje. Onaj čovjek neće odustati.

💔