Spašena - ZAVRŠENA ✅

Poglavlje 9

  Said.

Kad mi je žena umrla, mislio sam da me više ništa ne može obradovati , da se više ničemu  neću nasmijati, onako od srca.
Onda sam izgubio porodicu, i sasvim sam bio u to siguran, da će malo šta izmamiti osmijeh na moja usta.
A onda se pojavila ona, koja se raduje sitnicama, pa se i ja radujem s njom.
Prvi put sam se s njom nasmijao onako kako treba, onaj dan kad sam je odveo u šoping. Tako je bila sretna.
Ne zbog toga što je pohlepna, već što joj je to bio prvi put da ode u šoping i dobije novu odjeću.
Ta mala nevina djevojčica me već navikla na sebe.
Zaštiti ću je pod svaku cijenu od one budale.

Dok se vozim da kupim sebi odjelo za zabavu koja se održava u mom restoranu povodom treće godišnjice, shvatim da njoj još nisam rekao zbog čega je ona kupila haljinu..

Povest ću je sa sobom i već vidim kako se raduje i to mi izmami osmijeh, pa jedva čekam da nađem nešto čime ću je ponovo po obradovati..
Jako sam se ogriješio i nju, i korim sam sebe kad se sjetim kako sam je povrijedio riječima kada sam rekao ocu kao da je našao smetljištu.
Zato ću joj se iskupiti.

Izaberem teget plavo odijelo, bijelu košulju, plavu mašnicu koja će začiniti cjelokupan stajling.

Zabava je sutra i imam dovoljno vremena da joj sve pripremim.
Rezervišem ženskog frizera i šminkera za sutra.
Njoj naravno ne kažem ništa.
Obavim sve i vratim se kući.
Nju zateknem sa malenom dok crtaju nešto, a ona rukama po zraku ne vidljivom olovkom nešto crta, dok se malena smije.
Milina mi ih je gledati tako.
Stojim tako neko vrijeme naslonjen na štok od vrata, i gledam ih, dok ona ne spazi da sam tu.

" Zabavljate se." Kažem a ona me gleda postiđeno.

"  Jako, tata, Aja svašta zna" zacrvukata moja mezimca veselo
I ja sam lud ako ih ikada razdvojim, jer ovo je prvi put da se ovako igra s nekim nakon majčine smrti.
Prvi je put da joj se neko ovako svidi.
Tu su Selma i Iris ali Aja joj je nešto drugačije. Čak joj je i nadimak dala.
Gledam tako par trenutaka u nju, koja ne progovara.

" Dođi sa mnom." Kažem joj nježno.

" A tata, vidiš da se igramo." Ejna se protivi.

" Vraćam je odmah." Poklonim joj jedan osmijeh i poljubim u kosu.
Obožavam da je tu ljubim, jer miriše na svoju majku.
A kad nju ljubim, kao da ljubim moju Esmu.

" Sutra te vodim negdje." Kažem joj kad smo ostali sami.

" Gdje?" Vidim da je znatiželjna, njene plave oči joj izgaraju da saznaju, ali joj ne kažem ništa.

" Tvoje je samo da zablistaš" Vidim da se zbunila što me nasmije.

" Haljina je zbog toga?"

" Jeste, nadam se da me nećeš razočarati."
Pognu glavu, kao da se stidi. Sigurno misli da je izabrala ružnu haljinu, iako ja vjerujem da nije. Siguran sam da će joj stajati..

Negdje kroz san čujem telefon.
Napipam ga, zatvorenih očiju i javim se uopšte ne gledajući u ekran.

Dino, inaće šef kuhinje, javlja da rano ujutro treba ići u nabavku.
Fali nekih stvari i namirnica povodom sutrašnje zabave.
U nabavku treba ići u sedam sati, dva sata vožnje, i samo se nadam da neću kasniti i da nju neću razočarati.
Kažem mu da ću ići, pa bacim telefon dalje od sebe i nastavim spavati.

Alarm me budi nešto prije sedam, ustajem odmah, spremam se i izlazim, u putu ću popiti kafu, negdje usput jesti ako mi vrijeme dozvoli, samo da stignem na vrijeme.
Ponesem sa sobom odjelo, da se mogu i spremiti usput.
Njoj napišem poruku i ostavim u njenu sobu, ne u kuhinju, jer Iris neće dozvoliti da je pročita, znam koliko želis da bude sa mnom.

" Idem, vratit ću se većeras. Odvedi Ejninu školu" Kažem Selmi, dok sprema palaćinke za Ejnu.
Iris nema nigdje kao po običaju, samo se gubi, misli da ću to uvijek trpiti..

Dođem u restoran, predam robu chefu i odem se spremiti.

Jedan od konobara dođe da mi kaže da je došla Selma.
Odjednom kroz mene prođe neki strah.
Pojaviše se oni zločasti leptiri u stomaku što najavlju nešto loše.
Premrem od brige jer one nisu znale o njoj ništa.
Kada izađem, vidim nju i Ejnu, kao da mi ogroman kamen pade sa srca kada ih vidim nasmijene.

" Koje to meni došao?" Ejna potrča meni , ja je podignem pa okrenem, dok ona veselo vrišti.

" Zbog čega ste došle?" Usmjerim pogled njoj.

" Ogladnile smo, malena je tražila pizzu."

" Spremiti će vam, sjedite.
A Ajsela ? "

" Sama je. Iris je izašla negdje."
Na ovo sama, strah ponovo zakola mojim tijelom. Ne smije biti sama.
Brzo spustim malu, odvedem ih do stola, smireno, koliko mogu smirenije, da ne skontaju ništa i izađem, kad sam dovoljno odmakao da me ne vide, zadam šprint do auta.
Kunem se nikada brže nisam vozio.
Kad dođem ispred, sve djeluje mirno.
Nije izlazila vani, što pomislim da je možda u sobi i da se sprema.
Uđem i na krevetu vidim plavu satnesku haljinu, položenu na krevet, cipele su ležale na podu, nje nema.
Panika već počinje da me hvata.

" Ajsela!" Vrištim njeno ime koliko me grli služi.

"Aja!" Ne odaziva se.

Telefon mi zasvijetli koji prikaza nepoznat broj.

" I ovaj put si zakasnio." Muški hrapavi glas mi naježi svaku dlaku na tijelu.

" Gdje je ona?
Gdje ste? " Ne poznam svoj glas, jer ga je bijes obuzeo.
Odvratan smijeh odzvanja drugom stranom žice.

" Odgovori mi!" Zadrem se.

" Mislim da ćeš morati sam na zabavu.
Malu sam uhvatio u tako dobrom stanju, bila je polugola, vjerovatno se spremala da ide s tobom. Da nam se nisi zaljubio?" 
Stiskam telefon jer ne znam sta učinit, ruke su mi vezane.

" Dotakneš li je.."
Umjesto odgovora čujem pištanje, spustio je slušalicu.
Opusjem glasno, pa opucam telefon koji se razbi u hiljade komada.
Opet. Ne opet.
Sjednem na njen krevet, i gledam u njenu haljinu.
U glavi mi se stvori slika nje. Kroz sav bijes se nasmijem, jer znam da bi dobro izgledala u njoj. Haljina je predivna,ali nije uspjela da je obuće.
Onako u odjelu legnem na njen krevet, svjestan da je sve gotovo i da je možda više neću vidjeti..

💔☹️

.
Šta mislite hoće li stari da uspije u nakani, ili će spasilac doći na vrijeme ? 🤔