Prolog

2.8K 68 18
                                    

"Glupo derište." To su rijeći koje primam svaki dan od kako znam njihovo značenje.
Rijeći koje su odkidale komad po komad mog i onako slomljenog dječijeg srca.
A šta je dječije srce osim što je nevino i iskreno.
Nevino djevojke srce ne poznaje zlo, ne misli zlo..
Iako su mi ga nanosili svakodnevno, tada sam mislila da je to normalno kada dijete ne sluša pa ga se prekori.

Suze su bile svakodnevnica u mom životu od moje osme godine godine. Nije mi bilo jasno šta sam im skrivila ni zašto sam s njima, dok mi jednom nisu napokon rekli.
Za moj sedamnaesti rođendan su mi dali poklon. Najgori.
Kažu poklonu se ne gleda u oči, ali ko bi ustvari primio takav poklon da ne mora, da nije prisiljen, ja sam ga morala prihvatiti ako sam željela da me održe u životu.
Udali su me..

Ko može dijetetu svijesno da uništava život, bez da se pokaje ?
Dijetetu koje je tek trebalo početi živjeti.
Eto takvi su ti ljudi bili, ogavni do same srži. Bez trunke dobra u sebi.
Da bi se nekad zapitala šta će se desiti kada jednog dana umru, odu sa ovog svijeta ?
Neće proći nekažnjeno, u to sam sigurna, jer ima Jedan koji sve vidi i čuje, i sve pošalje u pravo vrijeme.

"Tvoji roditelji su poginuli.
Spasili su se od derišta kakvo si ti."

Zar je takve rijeći, takvu vijest tako lako saopćiti osobi koja je izgubila svoje najmilije ?

Te rijeći su me šparnule kao najoštriji nož.

"Kako, gdje?" Pitam ih plačnim glasom.

Nisam o tome ni razmišljala, a onda odjednom saznajem vijest koja je uzdrmala čitav moj život.

" Ti se brini kako ćeš srediti kuću.
Za roditelje ti je kasno brinuti.
Njih više nema.
Sada pripadaš nama i to moraš prihvatiti. "
Zli glas te odvratne žene mi je parao utrobu.

Roditelje nisam ni zapamtila kako treba. Nemam ni sliku koju bih mogla pomilovati.
Ništa nemam.
Nikada nisam osjetila majčin miris, osjetila zagrljaj, niti čula uspavanku prije spavanja.
Nisam osjetila očevo milovanje..
U to je ono što mi kida dušu..
Kada gledam svoje lice u ogledalu koje još koliko toliko normalno, kojeg nisu ožiljci skroz prekrili, uočavam tek malene crte lica.
Ružna sam. Uz sve te ožiljke sam ruzna, da mi se gadi gledati samu sebe u ogledalu.. Povrača mi se na sopstveni izgled.
Možda su moji roditelji bili lijepi.
A kladim se da jesu.
A ne kao ja.
Ružna sam toliko da se ne da gledati u mene.
Nikada nisam imala priliku koristiti sva ta sredstva za njegu lica, kože i kose..
Moja kosa je ličila na slamu, pa sam je stalno držala zavezanu u rep.
Jedino što su mi dopuštali je da se okupam. Davali bi mi neki ustajao sapun koji koliko toliko zadržao miris.
Lice mi je bilo puno akni, prošarano od modrica koje su ostali iza šamara primljenih ako neki posao ne uradim kako treba.

"Imaš dvadeset minuta da to opereš." Očuh me baci pred hrpu suđa koje je trebalo oprati.
Iako su imali mašinu za pranje suđa. Stajala je samo za ukras, jer sam ja bila bolja mašina.

"Ako ne uspiješ ostat ćeš i bez to malo odvratne kose, ato tvoje odvratno lice biće još odvratnije."

Imala sam sreću što bih uvijek završila na vrijeme, i dobro bih prošla, bar bi sve bilo uredu do sljedeće naredbe.
Držali su me kao služavku.
Spavala sam u podrumu ponom miševa.
Da li su mi palicu da se borim s njima.
Nisam smjela ni zaspati jer sam se previše bojala. Koliko god da sam ih ubila, opet bi se odnekud pojavili. I tako osam godina sam provela tu.
Sa pet godina bila sam sasvim mala da bih sama boravila na ovakvom odvratnom mjestu. Jednom bi se i sažalili na mene, ali samo jednom.

"Operi to suđe, pa dođi da očistiš školjku."
Mačeha izađe iz wc-a i ispred mene baci papir umazan izmetom.
Nisam se smjela ni požaliti.

"Pokupi ovo." Reće mi i napusti smrdljivu prostoriju.

Čitava kuća je smrdila.
Ustajo miris od vlage i buđi bio je moja svakodnevnica.
Smrdila sam i ja, gadila sam se samoj sebi.
Nisam znala sta znaći mirisati lijepo.
Miris cvjeća, nikad nije ušao u našu kuću.
Kažem našu, moju, jer nemam druge. Tu sam, tu ću i ostati.
Čitav život ću da služim.

Završim posao i krenem podrum.
U jedinu prostoriju u kojoj imam bar malo mira, a imala sam ga samo navećer kada svi odu na spavanje.
A ujutro bi me budila galama i lupanje vratima, jer bi ona ušla unutra i svom silinom koju posjeduje u sebi me podigla iz izhabanog kreveta.

"Izlazimo."

Samo kimnem i produžim.
Bojim se išta progovoriti ili pitati nešto.
To nisam imala pravo, to su mi zabranili, jer osoba kao što sam ja treba da se samo brine o kući, jer žene za to i služe.
U sebi sam se zahvalila Bogu što ću bar tih nekoliko sati biti mirna.

"Ideš s nama." Ponovi ona i prigrli svog muža.

"Gdje?"

" Da upoznaš svog budućeg muža, uskoro ti je osamnaest i moramo te udati.
Nama si dosadila."

Neće me zar udati ?
Za koga ?
Ne smijem ni zaplakati, jer kada god
bih zaplakala zaradila bih dva šamara.
Iživljavali su se na meni kao da sam životinja a ne živo ljudsko biće.
Nije to bilo svaki dan, ali kada bude onda nadoknade sve..
Od boli zadobijenih od udarca nisam mogla ni zaspati, pa bih još dobila batine zato što ne mogu spavati.
I uvijek bi se zapitala imaju li ti ljudi duše, a oni bi svaki put dokazali da nemaju.

"Derište jedno." Jedan šamar od mačehe.

"Ne plači za svaku sitnicu." Drugi od očuha.

Uplakanu su me poveli. Ružnu i nikakvu da upoznam svog budućeg muža.
Ko će me prihvatiti ovakvu ?
Da su mi bar dopustili da se malo sredim.
I ne, nisam htjela izgledati kao mačeha, jer ona je bila sve samo ne gospođa.
Izgledala je previše dotjerano za svoje godine.

Velika vila je davala dojam da tu žive bogati ljudi.
Dvorište je bilo svo u cvijeću i prvi put u život osjetim taj predivan miris.
Prvi put vidim takvu ljepotu..
Požalim za životom kojeg nikada neću imati.
I ovo sada je samo trenutno.
Rođena sam da živim u prljavštini, da svaku noć udišem ružni ustajali miris.
Ponekad se pitam šta bi bilo da me je neko drugi usvojio, da li bi dobivala batine za svaki dobro ne urađen posao.
Da li bi živjela malo bolje?
Da li bi ti drugi ljudi bili malo ljubazniji, možda bi me voljeli. Možda bih bolje živjela..
Ali ako je ovo sto sada proživljavam zapisano kod Boga, onda to prihvatam. Moram.

Oko vile su bili zasađeni borovi, pravili su hladovinu, dok su balkoni bili obasjani suncem.
Nikada prije nisam vidjela ovolike balkone.
Hoće li napokon moj život krenuti na bolje ?
Hoću li svaki dan gledati ovu ljepotu ili se iza ove ljepote krije još gora patnja. Nisam mogla da znam.
Dok sam razgledala i divila se ljepotici u kojoj ovi ljudi žive pogled mi stade kod ulaznih vrata.
Tamo je stajao on. Nisam mogla da vjerujem.
Moj budući muž je star čovjek.

Tu je moja nova priča.
Nadam se da će vam se svidjeti, jer planiram nesto drugačije.
❤❤
Ljubim vas ❣
Duva1310

Spašena - ZAVRŠENA ✅Donde viven las historias. Descúbrelo ahora