Spašena - ZAVRŠENA ✅

Poglavlje 1.

Život je ono što se dešava, dok ti planiraš nešto drugo; ovo u mom slućaju ne vrijedi..
Ne mogu planirati ništa dok živim ovakav život.
Strepeći svaku noć da li ću dobiti batine.
Nadajući se napokon dobrom snu, ali u prljavštini u kakvoj sam živjela prije već mi je sudbina na silu utrpala onu vilu u moj usrani život...
Kažu nikada ne sudi knjizi po koricama i upravu su.
Bogati ljudi su zli. Imaju sav novac ovoga svijeta ali nemaju srca..

Protiv moje volje su me udali za starca koji može otac da mi bude. Stidila sam se same sebe u svakom smislu.
A to što sam ružna me spasilo da ne spavamo u istom krevetu, tek to ne bih mogla podnjeti. Radije bih sebi život oduzela. Onda bih bila sa svojim roditeljima, u miru.

I njima sam služila. Ništa me bolje nije dočekalo. Sa jedne patnje došla sam na drugu.
I sve divno miriše. I sve je divno zamaskirano. Za sada.
Svake noći sam mogla da zaspim a da me prije toga nisu uspavale batine..

Šest sati i petnaest minuta.
Probudim se uz alarm iz siđem niz stube.
Uđem u kuhinju i dam se spremati doručak.
Rekli su mi da se danas okupljaju. Nedjelja je i to im je obićaj.

Od sarme do raznih kolačića. Sve sam to morala sama. Druge sluge nisu željele pomoći. Bježale su od mene jer sam im ružna.
Moje im društvo nije prijavio, iako sam ja silno željela da se družimo, da imam prijatelje.
A one su me gledale sa gađenjem i očima punim mržnje da sam se pitala zašto kada im nisam ništa uradila, ali neka, i to prihvatam samo neka me niko ne udara.

Kad posljednju baklavu stavim na tanjir, čujem glas iza sebe. Taj stari glas od kojeg mi se grči utroba.
Glas čovjeka kojem su me dali.

"Moja ružna ženice, je li sve spremno?
Stol već treba biti postavljen."

Sigurna sam, ako mu išta kažem, usprotivim se, neće biti dobro.
Samo potvrdim da će biti brzo i izađem iz kuhinje.
Nekad ne znam da li da se zahvalim Bogu što me nisu vjenčali ili da žalim.
Živ u njegovoj kući kao njegova nevjenčana žena, i kao takva nemam nikakva prava, može raditi šta hoće, a ja nemam pravo da se protivim.

Postavim stol za čas i svi su već posjedali.

Neka starica, sive kose i upalih krupnih očiju u šarenom kompletu, sjeda na čelo. Djeluje umiljato.
On, moj muž, gadim se sama sebi što ga tako zovem. Sjeda na drugu stranu.
Njegova sjeda kosa i upale oči mogle su da preplaše čovjeka. Izgledao je strašno. Do njega je sjela curica, crne kratke kose i plavih očiju.
Muškarac crnih očiju i crne kose, u bijeloj košulji i crnim pantalonama sjeda do curice. Rekla bih da joj je otac.
Gledam u tog muškarca i pomslim kako se nikada neko takav neće zaljubiti u mene.. tek sam napunila osamnaest i ružna sam.
Niko me ne doživljava, kao da i nisam tu, dok sa ostalim slugama svi normalno razgovaraju.
To me zaboli i povućem se.

"Nisam ti rekao da ideš." Čujem taj hrapavi glas.
"Dođi da te upoznam sa svojom porodicom." Dobaci i ja se okrenem, jer nisam smjela otići.

Okrenem se i vidim da svi gledaju u mene osim tog muškarca koji je zabavljen tom djevojčicom.

"Ajsela." Jedva izgovorim dok mi glas drhti jer stojim sama među čoporom vukova, koji samo što me nisu rastrgali.

"Moja žena." Reće i u istom momentu taj muškarac podiže pogled.

"Šta si rekao? "

"Moja žena." Ponovi starac.

"Ova rugoba?
Tata, pa može kčerka da ti bude.
I da si barem našao kakvu ljepšu, ovu kao da si na smetljištu našao."

Zabole me njegove rijeći.
Nemam pravo da me vrijeđa.
Osjetim suze u očima ali se brzo obuzdam jer znam da me čekaju batine ako ih samo vidi.

Stojim u mjestu i čekam njihovu reakciju.