U testamentu pokojnog oca Elle-May jasno stoji naglašeno da će cijelokupni imetak obitelji Rogers naslijediti baš ona ako se uda iz ljubavi do dvadeset i osme godine. Na samu noć njezina rođendana Ella-May shvaća da od toga nema ništa i da će svo b...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Konačno se nakon uspješnog pronalaska auta i svega ovoga što se izdogađalo dovučem do hotela. Upadnem unutra, u sobu, a njena namrgođena faca i cupkanje nogom me dočekaju čim otvorim vrata.
– Pa dobro gdje si Sam, pobogu?! Znaš li koliko sam te puta zvala? Znaš li koliko sam kose počupala od brige?
– Jutro sestrice. Čemu čupanje kose? Nisam malo dijete, živ sam, zdrav sam. Vidio sam jutros koliko si me puta zvala, oprosti sinoć sam bio malo zauzet.
– Zauzet? Zauzet čime? Jednostavno si nestao nakon nastupa. Ostavio si nas sve da blejimo tamo kao ovce i nestao.
– Morao sam se izduvati.
– Dobro pošto si se izduvavao cijelu noć, a ja nisam spavala od brige, sada se sredi i moramo s ocem na onaj sastanak već je poludio. Večeras se vraćamo kući.
– Mislim da od toga neće biti ništa – kažem, a ona izbeči svoje krupne oči.
– Molim?
– Ne mogu ići na sastanak s njim. Nisam ga ni želio ni tražio.
– Samuel koji vrag?
– Senna... – priđem pa je uhvatim za ruke. – Ovo je bilo moje... Moj nastup, ovaj grad, sve. On je sve pokvario. Zašto je došao? Zašto baš sad, baš ovdje moramo da sastančimo o nekim glupostima koje me se ionako ne tiču? Ne želim. Neću. Za mene je to završeno.
– Kako misliš završeno? Ti i ja smo njegovi partneri ne možeš samo...
– Mogu i hoću. Koliko dugo želim da idem za svojom ljubavi? Koliko dugo želim van iz tih sranja koja nam je nametnuo? Jesam li ja ikada tražio da budem dio njegove kompanije? Ne, nisam. Dosta je. Svaki moj nastup, on usere. Moje vrijeme je samo moje, ne želim više... Jednostavno ne želim.
– Sam, žao mi je. Razumijem te. Nikada i nisi bio za sve to, ali on je naš otac, ne možemo ga ostaviti samo...
– Ja mogu. I hoću. Ti ne moraš. Znam da voliš to što radiš, baš kako ja volim ono čime se bavim. – skrenem pogled na moju violinu odloženu preko kutije. – Ovo je moja strast, moj život. To želim. Samo to.
– Ovo ti je bio zadnji nastup. Naredna četiri mjeseca nemaš više ništa. Što planiraš raditi, ako ne želiš s nama?
– Uzet ću odmor. Pisati nove skladbe. Biti u miru. I... što znam možda živjeti sa svojom ženom – kažem pa pospremim violinu u kutiju.
– Što? Kakvom ženom? – podignem ruku na kojoj je srebrna burma.
– Oženio sam se. – ona poklopi usta rukama pa upadne u stolicu.
– Što si? Samuel!!! Kako, kada, zašto? ZAŠTO?
– Noćas, eto, nisam imao srca odbiti prošnju. Nikada me prije nijedna cura nije zaprosila, pa...
