Najveće bogatstvo 🔚

5

 Samuel je vozio iza nas cijelo vrijeme dok smo se iz Vegasa vraćali doma. U ta otprilike četiri sata vožnje stali smo jednom natočiti gorivo i uzeti kavu i protegnuti noge. Stigavši u grad stali smo svi na čistinu i tu se pregrupisali. Jojo, Jack i Ally otišli su na svoju stranu, Danny i Austin na svoju, a ja sam prešla u Samov auto i on nas je dovezao kući. Iskreno, nemam pojma kako će sve ovo od sada izgledati ni koliko će se moj život zakomplicirati, ali kako je tako je. Možda je ovo baš palo s neba u pravo vrijeme i sve bude dobro, a možda je zajeb svjetskih razmjera i sve se okrene naopako.

– Nisi se šalila kada si rekla da si bogata lutko – oči mu lete svuda po ogromnoj kući dok istovaramo stvari iz gepeka. – Ovo je prokleti dvorac. Podsjeti me što si ono rekla čime se bavila tvoja obitelj?

– Nisam rekla.

– Jeste u mafiji?

– Ne, zaboga, nismo. Dođi, vruće mi je srušit ću se ovdje – povučem ga za ruku pa priđem kući, a vrata se otvore.

– Gospođice Ella–May! Lijepo od vas što ste navratili. Vidim poveli ste i gosta.

– Liam, ovo nije gost – kažem našem vjernom kućepazitelju koji skupa s osobljem čuva imanje otkako je moj otac umro, jer ja imam svoj stan u kojem živim sve dok se ne udam naravno. Tek onda mogu nazad u obiteljsku kuću. Tako je teško poštivati sva pravila ove proklete obitelji. – Ovo je Samuel Devon. Moj suprug.

– Vaš supr...

– Da, baš on. Moj suprug. Vjenčali smo se i upravo vratili s medenog mjeseca.

– Mi nismo obaviješteni o vašem vjenčanju gospođice Rogers. – izvučem papir iz torbe i gurnem mu u facu.

– Evo ti, sada se makni i pusti me da uđem unutra odapet ću na ovoj vrućini. Dođi Sam – pustim ga ispred sebe, dok se Liam bori s papirom.

– O, vau kakva gajba. Ženice pa ti si trulo bogata. Ti si prokleta princeza. – okrenem očima – Što mene automatski čini tvojim novim princem.

– Jao Bože! – nasmijemo se oboje.

– Gospođice Rogers? – a, evo i ostalih. – Vratili ste se?

– Šok na vašim licima je očaravajuć. Zar ja ne smijem da se vratim u svoju kuću?

– Naravno da smijete gospođice. Oprostite, znate da moramo poštivati sve one silne stavke ako želimo zadržati posao.

– Jasno mi je. Slušajte... Ovo je Samuel Devon, moj suprug. Kada se sve oko papira i nasljedstva sredi, ova kuća i vi skupa s njom ma kako to grozno zvučalo pripast ćete meni i njemu, tako da... Ako želite zadržati svoje poslove molim da se prema nama ponašate onako kako spada. – oni svi kimnu poslušno, svega mi mrzim sebe u ovom trenutku što se ovako odvratno ponašam prema živim bićima, ali ne mogu drugačije; moraju da vide da sam ono čvrsta kao beton, a ustvari se lomim kao staklo iznutra. – Umorni smo i gladni. Molim kuhinju da spremi neku hranu i pozovite nas kada bude gotovo – dignem nosinu kao da sam stvarno jedna razmažena divljakuša, pa uhvatim Sama za ruku. – Idem mom novom suprugu pokazati našu sobu, stvari možete prenijeti gore.

– A, vaš stan gospođice? – ni ne znam tko je pitao, ali tako sam zarotirala glavu da me umalo ukočilo u vratu i ošinula pogledom sve prisutne.

– A, što se to vas tiče? Smije li posluga zabati svoje nosine u živote  poslodavaca? Sramite se. – kao kakvo pravo govno još popizdim pa pružim korak brže uz stube.

– Pa nije ni čudo što vas, razmažene, male bogatašice svi mrze.

– Šuti Sam, muka mi je. Ja nisam ovakva inače.

– Pa što je onda ovo?

– Moram tako. Oni me nikada neće shvatiti ozbiljno, ako se ne postavim kao... Znaš odrasla osoba. Odrasla pod ovim krovom, razmažena i drska. Onakva na kakvu su navikli.

– Nemoj se pretvarati da si nešto što nisi Ella–May. Kad–tad će ti se to obiti o glavu.

– Znam, ali moram. Pusti me. Samo prati igru i sve će se srediti. Vidi... – pokažem mu na hodnik u kojem su s obje strane zidova vrata od soba. Moja je zadnja, ti biraj koju hoćeš. Smjesti se. Svoju violinu i sve što trebaš.

– Pa, mislio sam da spavamo skupa ženice. Ako već glumimo tek vjenčane ne mogu spavati u drugoj sobi.

– Ti ipak izaberi sobu. Ako netko pita reći ću da mnogo hrčeš i da sam te izbacila.

– Ja ne hrčem, zla si. Zna se tko je odvaljen od alkohola hrkao pored mene.

– To je bila izvanredna situacija. Ja sam dama, ja ne hrčem. Ja predem. – nasmijemo se oboje na moju glupost, a on krene prema mojoj sobi, a zatim otvori vrata pored nje.

– Evo, da ti budem bližem, može ovdje. Vau lijepo je. Baš onako bogataški.

– Mislila sam da si ti navikao na luksuz, ipak si poznati muzičar i to.

– Pa, ne  baš na ovakvu raskoš.

– Sve ovo je generacijama skupljano u ovoj obitelji. Svi su imali drugačiji ukus za dekoriranje, a ničega se nikada nitko nije htio riješiti. I tako se namještaj gomilao, čuvao, i sada sve izgleda kao da smo u nekom jebenom dvorcu iz tko zna kojeg stoljeća.

– Lijepo je.

– Može proći. Što mogu ipak je sve to dio moje obitelji.

– Volio bih čuti nešto malo više o njima. I o tebi.

– Pa, rekli smo da ćemo se polako upoznati, nismo li? – on kimne. – Onda možemo početi nakon što se sredimo, uz ranu večeru. – produžim ka svojoj sobi, uđem unutra, otvorim prozor pa duboko udahnem i polako izdahnem sklapajući oči. Opet sam ovdje, u ovoj kući. Kući koja mi s pravom pripada, kao i svo bogatstvo obitelji Rogers.

– Žao mi je što je sve ovo samo prevara oče, nadam se da se ne okrećeš u svojoj urni i sklapaš ponovo iz pepela kao feniks od muke, ali ako je ovo način da ostvarim svoje snove i učinim sve ono dobro što želim i o čemu maštam zadnjih godina, onda ću ići dalje s ovim. – Imala sam i previše sreće pa sam naišla na čovjeka poput Samuela, onako pijana i odvaljena i on je pristao pomoći mi u ovome. Lijep je i dobar, i nije od onih koji nemaju nikakvih životnih muka što mu je kod mene jedan plus. Iskreno, jedan je od rijetkih muškaraca koje sam srela da je iskreno odmah rekao ono što mu je na duši i sviđa mi se što smo u nečemu jednaki. U želji da izgradimo sebe kao potpuno nove ličnosti koje neće definirati njihova obitelj, niti ono po čemu ih svijet poznaje. Osobe koje žele napraviti svoje ime, svoje uspjehe, svoje živote. Bacim se na krevet i sklopim oči.

– Molim te Bože da ovo uspije.