Tapkam prstima po volanu u ritmu dobre muzike koja mi trešti kroz zvučnike, dok jurim kući s još jedne dobre svirke. Nije bila savršena. Bila je dobra, zadovoljavajuća. Šaltam brzinu, ubrzavam, pomještam se u sjedalu, jer mi se jebeno počelo piškiti petnaest minuta nakon što sam napustio zabavu.
Isprva mi se dopala ideja voziti lokalnom cestom, umjesto autoputom, no sada se proklinjem, jer nemam pojma hoću li uskoro naići na neku benzinsku postaju. Pokušavam misliti na bilo što samo da si odvratim misli dok me lagano počinje i mozak boljeti.
,,O, milu ti majčicu jebem!'', sikćem, zabijam papučicu gasa i ne bi čovjek vjerovao, ali nikako da dođem na dio ceste gdje nisu gusto zbijene kuće.
Samo bi mi trebalo da završim na nekoj društvenoj mreži s kurcem u rukama i zabačene glave dok zalijevam nečije dvorište ili da me neka stara baba kamera ispsuje za laku noć.
Malo u sebi sumiram koliko sam love zaradio, malo se pokušavam fokusirati na sjećanje na sve one zavodljive djevojke koje drmusaju guzama ispred benda, pa završim na zbrajanju količine tekućine koju sam unio u sebe. Kriste sveti, po svemu sudeći, sa svojih ću se trideset i tri godine upiškiti u gaće k'o klinjo u pelene, a čak nemam ni rezervne odjeće u autu.
I, Isuse, stižem na raskrsnicu, slabo osvjetljenu, bez ijedne kuće u blizini. Naglo kočim, palim sva četiri žmigavca i izletim iz auta kao da me vrazi ganjaju. Samo dva metra od ceste gusto je grmlje. Uletim između granja, za svaki slučaj da ne bi naišao neki automobil, iako mi se čini da sam u ovo doba sam na planeti. A još nije ni ponoć.
Jebote, noge mi klecaju dok otkopčavam traperice i izvučem kitu. A onda na glas izdahnem čim krene prvi mlaz iz mene. Žmirim, jer je ovo tako dobar osjećaj. Prokleto olakšanje. Ma dođe mi da zviždim u ritmu muzike za ples.
I piškim ja i piškim, garant sam se prejebao u zbrajanju, jer u meni su litre i litre tekućine. K'o da sam bačva bez dna. Taman što pomislim da sam pri kraju, grmlje se zatrese. Lecnem se, koraknem unatrag, a i dalje piškim. Širim oči u pokušaju da nešto uočim, no previše je mračno da bih shvatio kakva se živina nalazi na pola metra ispred mene. Nekoliko grančica pukne, a one čvršće i više se opasno zatresu.
,,Koji kurac?'', odskočim, jebote, iz grmlja s kurcem u ruci, istovremeno kad iza leđa začujem glasan povik.
,,Pablo!!!''
K'o oparen se okrenem i susretnem oči u oči sa, malo je reći, krasoticom jebozovnih očiju.
Vrisne mi u facu iz petnih žila, toliko da oglušim na moment. Zatrepćem nekoliko puta i odmahnem glavom da se vratim u prvobitno stanje, ali mala krešti k'o operna diva.
,,Kriste!'', graknem i ja na nju. ,,Smiri se!''
Prvotni je šok polako napušta, poput usporenog snimka spušta pogled s mog lica južnije, a onda uvuče zrak u sebe, zamlati rukama kao da će svaki čas poletjeti i nanovo mi vrisne u lice.
,,Manijak! Upomoć!! Upomoć!''
U pičku materinu, njeno me vrištanje paraliziralo u toj mjeri da sam skroz zanemario kako izgledam. Točno kako me i opisala. Manijak koji je izletio iz grmlja s kurcem na izvol'te.
,,Nisam! Čekaj!'', napokon se pokrenem i trpam ga u bokserice, pa fino kopčam traperice.
,,Upomoć!'', upire prstom u mene. ,,Ne približavaj mi se! Završit ćeš mrtav! To nije zajebancija!''
,,'Alo! Neće nitko nikoga ubiti!'', povisim ton i podižem ruke u znak obrane.
A onda mi sine da je zazivala muško ime. Osvrćem se oko sebe, jer mi padne na ludu pamet mogućnost da je tu negdje neki njen krkan koji bi me mogao pričepiti s leđa. I zbog kojeg bih mogao poginuti radi nevinog ispuštanja tekućine iz sebe.
