Otvaram oči s oprezom, jer nikad ne znaš od kud sotona vreba. Polako se protegnem i koliko god mi godi ležanje u krevetu, toliko je jača želja da poljubim svoju princezicu.
Sinoć kad sam stigla doma, mama je zaspala uz Stefani, a oca sam vrlo vješto izbjegla i tako sam se spasila od pitanja i bilo kakve rasprave. Danas, znam da je to neizbježno koliko god kasno ustala iz kreveta i koliko god ja namjerno odugovlačila. A obzirom da sam jučer zažmirila na svaku dobivenu poruku i svaki propušteni poziv, sad uistinu pojma nemam što mogu očekivati. Sudeći po tome koliko puta su moji roditelji, brat, poznanici i prijatelji pokušali stupiti u kontakt sa mnom, pa i najveća budala bi zaključila da novinari nisu odustali od nauma i da su upravo mene odlučili staviti u centar pažnje odmah na početku tjedna. Živote moj krasni i čarobni, sad kad sam prelistala sve neodgovorene pozive, došlo mi je da se grohotom nasmijem. Moj otac nije prednjačio u upućenim mi pozivima, već, pogađate, bivši muž.
Ustanem, obučem tajice i prvu majicu iz ormara te odem do Stefanine sobe tiho na prstima. Provirim unutra i ugledam svoju kćer kako se rasteže u krevetu, ali još uvijek sklopljenih okica. Polako zatvaram vrata i tad me primijeti.
„Mama!" Vikne, a ja joj prstom pokažem da bude tiho.
Još uvijek se ludo nadam da ću ostati nevidljiva ispred oca i odgoditi naš razgovor. Ali kad je Stefani u pitanju, sve i da se trudim iz petnih žila, ne mogu je ignorirati. Priđem joj, ispunjena toplinom i ljubavlju dok gledam u taj snen pogled, a širok osmijeh na ličacu.
„Slatkice, jesi mi se naspavala?" Sjednem na njezin krevet i ona mi se baci u zagrljaj.
Udišem njezin miris zbog kojeg zaboravljam na sve probleme. I skoro natrag legnem s njom.
„Jesam, mama. Vidi vani svijetlo, a ja tek sad budna. Gdje si ti bila? Falila si mi. Baka i dido su se svađali kad te nije bilo. Zašto su se svađali? Jesi vidila kako sam pjevala na udavanju ujketa? " Iz nje izlazi bujica pitanja na koja ne stižem ni odgovoriti jer ona nastavlja dalje s pričom. „Dido je rekao da te opilo i popilo vino, pa sam se ja sjetila one pjesme... Znaš ona koju ujko pjeva? Kako ono ide, mama? A ja sam noćas rujo vino pijo... Ja sam sretan bijo!" Zapjevuši pjesmu, a ja joj se nasmijem.
Krenem nešto reći, pitati je kako joj je bilo kod tate, ali ona opet nastavlja.
„Onda mi je baka rekla da nije lijepo slušati kad veliki glasno pričaju i obećala mi je onu igračku, znaš onu barbiku koju želim, koja mijenja boju kože u pinki boju kad je staviš u vodu. I ja sam tako pokrila uha i nisam slušala o vinu i tebi!" Prekrije uši dlanovima i ozbiljno kima glavicom, a meni ne preostaje ništa nego kimati joj natrag na sve informacije koje mi daje.
„A, mama?"
„Reci, Stefani."
„A gdje si ti bila?" Pogleda me sumnjičavo.
„Kod prijateljice, malo smo brbljale, pile kavu, i tako..."
Ozbiljno me gleda, previše ozbiljno za svoje godine. „Kod tete Hani Bani?" Poskoči. „Jesi je pitala kada će doći kod nas u kuću?"
„Budemo je nazvali jedan dan da dođe, može tako?" Upitam skrećući joj pozornost s pitanja.
„Da! Može!" Skoči iz kreveta prema svojem ormaru. „Mogu li danas obući onu haljinu u duginim bojama?" Pogleda me milo i nemam srca je odbiti. ,,Ili roze tajice i blu majicu! Ili...?'' Podigne prstić i uvuče zrak u sebe. ,,Hoću onu pinki u kojoj sam bila kad sam pjevala ''Po kafanama''!''
„Naravno, ljubavi. Možeš obući što god želiš." Ustanem, pa joj pomognem da se obuče. ,,Vidim da si pokupila moje gene!''
,,Nisam ja dirala ništa tvoje, mama!'' Oštro me pogleda.
