Iz sna me probude tri stvari. Vrisak, lavež i neodoljiv smijeh. Moje tri omiljene stvari. Oči mi se otvore i pronađu Stefani kako sjedi na jastuku pokraj moje glave dok je u njezinim rukama najmanji član naše obitelji, preslatki pomeranac. Pablo piskutavo laje i natjera me da se namrgodim. Poljubim Stefani u čelo, a zatim pomazim psa iza uha.
„Prava mala nevolja." Izgovorim tiho i pomislim na prošlu noć.
„Mama! Zašto je Pablito nevolja? Zašto tako kažeš?" Stefani sumnjičavo pita.
„Ma onako, slatkice." Pomislim na grmljaša. Opet.
Brzo promijenim temu da ne razmišljam o muškarcu koji mi je okupirao i onu zadnju sekundu prije nego sam utonula u san, kao i da izbjegnem odgovor na Stefanino pitanje.
„Jesi li se naspavala, ljubavi?"
„Pa, mama, spavala sam skroz dok je bio mrak.'' Rukicom pokazuje prema prozoru, na kojem su još uvijek spuštene roletne kroz koje se probijaju jutarnje zrake sunca. ,,A ti, jesi ti spavala puno?"
„Jesam." Lažem joj, jer je tako najjednostavnije. Ne mogu djetetu od nepunih pet godina objašnjavati sinoćnji događaj i naglu promjenu raspoloženja.
Prvo je Pablo nestao, ali pretpostavljam da sam za to sama kriva jer mu nisam stavila povodac. Onda sam ga tražila po obližnjoj šumi uz cestu jer taj mali, blesavi pas kad nešto nanjuši, ne čuje ništa drugo, ponajmanje mene koja ga panično dozivam. Jučer je nanjušio prokletog grmljaša. Umalo mi je srce stalo kad sam ga vidjela ispred sebe. Dobro, nije moje najbolje izdanje toliko vrištati, ali jebiga, nije se trebao šuljati po grmlju raskopčanih hlača dok mu kurac visi u ruci. Kriste, samo luđaci me nalaze!
Stefani ustane iz kreveta i promatra me na način da pomislim kako će mi svaki čas prodrijeti u um, dok ja mislima plovim jučerašnjim događajem. Ovo dijete kao da mi stvarno čita misli.
„Hajde mama, ustani. Vrijeme je za prijedak!''
,,Što je prijedak?'' Zbunim se.
,,Pa, mama, keskić prije doručka.'', zamahne rukicama gledajući me vrlo ozbiljno.
,,Stefani! Nema slatkiša prije doručka!'', ostanem ozbiljna iako me hvata smijeh na njene izmišljene riječi.
,,Već sam baki rekla da mi spremi kratki prijedak, a onda mogu papati drugo!'', zahihoće i potrči iz sobe, pa mi s vrata vikne. ,,Baka ti je skuhala kavu."
Isti mi se čas u nosnice uvuče miris prave turske kave i to me smjesta natjera da se trgnem. Obujem šlape na noge i odem po dozu kofeina. Ili dvije, možda tri doze s obzirom na to kakav dan me čeka.
***
Dva sata kasnije moja kćer me vodi za ruku prema svojem ocu i mojem bivšem mužu. Kretenski bivši muž, gdje mi je luda pamet bila. Stoji deset metara ispred nas i drži dvije vrećice u ruci. Već znam što je u njima. Uvijek ista pjesma, nažalost i isti sadržaj.
„Tata!" Stefani mu veselo otrči u zagrljaj i to me nasmije jer, ako ništa drugo, prema njoj je dobar otac.
Podiže je u visoki zagrljaj bez obzira na vrećice u rukama. Snažno je stisne, poljubi u kosu, pa me pogleda preko njezine glavice. Stanem pokraj njih i pozdravim ga.
„Bok, Borna." Kimne mi glavom. I idemo opet.
„Viktorija." Izgovori moje ime. „Donio sam lignje." Gurne mi jednu vrećicu u ruke.
Zagrizem si usnu da mu se ne nasmijem, zato što već unaprijed znam koliko će moji roditelji biti oduševljeni Borninim darom, dok u isto vrijeme Stefani izvlači iz svoje vrećice plišanu bubamaru i čokoladna jaja.
