Nakon toliko vremena, osjećam se sretno, čak i ushićeno. Toliko mi dobro u vlastitoj koži da nemam vremena razmišljati o grižnji savjesti što sam pobjegla na jedan dan od kuće kao neka buntovna klinka. Ipak, majka sam. Čim sam se probudila, usudila sam se proviriti u mobitel gdje su me dočekale silne poruke i pozivi. Znala sam točno što to znači, no nisam si htjela upropastiti ovo malo predivne slobode. Zanemarila sam redom sve poruke, ignorirala pozive. Ali morala sam na kratko biti odrasla i ozbiljna.
Zvala sam Bornu i odmah zatražila Stefani na telefon. Kratko smo popričale i veselilo me što je puna dojmova jučerašnjeg dana. Nakon toga, majci sam poslala poruku da će Borna dovesti Stefani kući te je zamolila za distancu i da svoje komentare svede na minimun prilikom susreta s njim.
A onda sam se javila i ocu, porukom, naravno. Napisala mu da se ne brine i da dolazim večeras doma. Tada sam ponovno stišala ton i gurnula mobitel u torbicu. Pretpostavljam da moj otac nije bio zadovoljan onime što je pročitao i da imam zasigurno novih desetak propuštenih poziva, ali ionako me čeka propovijed radi novinara, pa je ovo beznačajno uz vijesti koje su danas jamačno osvanule u dnevnim novinama.
Kasnije sam iskoristila situaciju i upoznala Sašinog mlađeg brata, koji me oduševio. Klinac je nebrušeni dijamant i kad to kažem, tako i mislim bez pretjerivanja. Imala sam priliku kušati fini ručak Sašine majke, a sve ono nakon toga bilo je skroz van pameti.
Dala bih Saši svoje tijelo, ali me brine da će mi se posve suptilno uvući pod kožu i zatim divljački zaposjesti dušu. I dok zamišljam ovo prethodno u svim mogućim strastvenim scenama, ovo potonje me užasno zabrinjava. Daleko je od onoga što mi se trenutno sviđa i što želim svrstati na dnevni red.
Pogledam na sat i jasno mi je da više nema mjesta za odugovlačenje. Vrijeme je da se vratim kući svojoj kćerki. Dovoljno sam, možda i predugo bila opuštena...
„Prije nego odem, idem se samo malo dovesti u red. Mislim da izgledam kao da mi je petarda puknula u kosi." Kažem Saši, a on mi potvrdi kimanjem.
Nevoljko makne ruke od mene, zareži tiho u neslaganju što se razdvajamo, a to me nasmije i ispuni toplinom. Ustanem iz kreveta, i dalje u njegovoj košulji, na prstima odšećem iz njegove sobe do kupaonice. Ne kucam već naglo otvorim vrata.
Kad uđem unutra ne znam je li greška to što nisam kucala ili nije. Pogledom upijam prizor ispred sebe, isprva šokirana, ali se jednako brzo osvijestim i poskočim prema njemu. Spustim se u čučanj i pokušavam uspostaviti kontakt očima.
„Arian!?"Tiho ga zazovem i istodobno se molim da reagira.
On kao da tek sad primijeti moje prisustvo. Podigne naglo glavu dok sjedi na pločicama. Mogu jasno čuti koliko teško diše i to me zasigurno zabrine.
„Pozvat' ću tvog brata." Ne znam što mi je činiti, pa to prvo izgovorim.
Taman kad se okrenem, on me zaustavi tihim, hrapavim glasom.
„Nemoj..." Udahne, pa nastavi. „Molim te... Samo..."
Zaustavim se i promotrim ga. Pribrana sam i ne paničarim, no svejedno bih radije da je i Saša ovdje, jer još uvijek ne shvaćam što mu se desilo.
„Nisi dobro." bubnem i korim se u mislima što pričam gluposti koje su očite i kojih je i sam svjestan.
„Šećeraš sam." Pustim ga da izgovori do kraja jer vidim da mu je teško pričati. „Pao mi je šećer... Pojeo sam meda. Bit' će bolje, samo da... Samo malo. Nemoj ga brinuti. Nemoj zvati Sašu... Molim te."
„U redu." Pogledom potražim njegov pogled, ali on iznova spusti svoj prema pločicama.
Sklupčan je na podu i zuri u jednu točku, a mene zabrinjava kako diše. Očito je da mu je disanje naporno. Bez nekog posebnog razmišljanja sjednem pravo na hladne pločice pokraj njega. Ne znam bi li mu možda više odgovarala samoća u ovom momentu, ali nije me ni briga. Ne želim i neću ga ostaviti samoga.
