marry me | h.s.

5

usputni komentari?

► odette ◄

Izujem čizmice i kaput stavim na vješalicu, a onda puna doživljaja, sa iskrenim i širokim osmjehom sjednem na kauč tiho pazeći da ne probudim svoju prijateljicu koja je odlučila prespavati kod mene.

Izvadim mobitel iz torbice koji zavibrira kao znak nove poruke te ju otvorim. Kako je i obećao, javio mi se.

"Kako ti je bilo večeras?"nasmijem se na samu pomisao što se sve dogodilo te krenem utipkavati.

"Presretna sam, Harry. Bilo mi je prelijepo ondje."

"Nisam mislio da će ti se toliko svidjeti moje malo iznenađenje."

"Nije da me svaki dan neki dečko iznenadi sa odlaženjem na neko mjesto odakle se vidi cijeli grad, pa ono."

"Prvi sam koji te odveo ondje?"

"Da? Zašto?"

''Ti si krasna djevojka mislio sam da si doživjela mali milijun ovakvih iznenađenja.''

''Nisam, hvala ti.'' Odgovorim ponovno sa jedno hvala. Ja sam maleno smotano dijete koje bi moglo upropastiti cijeli naš razgovor.

''Mogli bismo ovo ponoviti?''

''Naravno.''

''Sada?'' upita, a ja se smijem. Tek smo se vratili kući.

''Kad god ti odgovara.''

''Sutra?''

''Ne, oprosti, prekosutra? Sutra me imaju roditelji'' sjetim se glupog dogovora za brak i razmišljam što će mi to? Zašto sam uopće pristala na tu ludost kad imam zaručnika.

''Prekosutra.''

"Laku noć, Harry, ujutro mi je smjena." Napišem i čim pročitam njegovo

"Noć slatkice" nasmijem se i odem u sobu. Upalim svjetlo pogledavši se u ogledalo i veselo uzdahnem. Blistam. I toliko sam sretna.

***

"Loren, otiđi mi u pekaru po pecivo, hajde." poguram svoju prijateljicu kad joj gurnem nekoliko novaca u ruke i stanem iza šaltera umjesto nje gledajući popis pacijenata. U čekaoni ih je vrlo malo, možda dvoje ili troje. No kad se vrata otvore, i pogledam gore, ugledam niti manje niti više Harrya s ružom.

"Što radiš ovdje? rekla sam ti da sam danas zauzeta." Nasmijem se kad mi priđe i pokloni široki osmijeh.

"Nisam mogao izdržati, a kada sam prolazio pored cvječarne, i kada mi je cvječarka rekla kako su dobili novu dostavu ruža iz Italije, morao sam doći." kaže, te mi pruži veliku, crvenu ružu. Prihvatim je nakon čega je pomirišem i osjetim njen opojan miris.

"Hvala, nisi trebao."

''Mogu dobiti poljubac za ovo, zar ne?'' upita, a ja se smijem. Stojim iza šaltera s ružom u ruci, a par pacijenata gleda u nas. Jedno se dijete smijulji dok sjedi majci u krilo, a starica nas promatra smiješkom.

''Dođi.'' Kažem uhvativši se za njegovo rame te sam toliko sitna da se moram popesti na prste. Dobi jedan kratak poljubac na obraz, a zatim se odmaknem.

''hvalahvalahvala'' ponovim još jednom te se nasmije. Malo dijete, znam.

Staklena vaza nalazi se na vrhu ormara. Loren je tu i tamo znala ubaciti pokoji cvijet da nam ordinacija zrači radošću, a ovaj put ću to učiniti ja iako kasnije ova ruža ide sa mnom.

''Zar si tako mala?'' priupita me i dobi jedno sleganje ramenima no u trenutku mi doda vazu sa najviše police do koje nije mogla ni moja prijateljica.

"Mislim da bi sada trebao ići jer gle, imam punu čekaonu." pokažem mu na nekoliko ljudi ondje te on klimne glavom. Ne želim ga otjerati, ali moram raditi. Nažalost.

"U redu, vidimo se onda sutra. Javim ti se navečer, okej?"

"da, da, naravno." ispratim ga do ulaza te se naslonim na vrata.

"vidimo se." čim zatvorim vrata okrenem se i blago se nasmiješim svim pacjentima te pozovem prvog da uđe.

***

stojim pred ogledalom stavljajući naušnice te se posljednji put gledam. Uzmem torbicu, mobitel i novčanik i okrenem se oko sebe tražeći kremastu kožnu jaknu koju obučem preko lagane čisto bijele majice koju sam sparila sa crnim trapericama. Još jednom bacim pogled na cipele koje sam obula, bijele balerinke sa crnom mašnom, i napustim sobu. Ista autobusna stanica, isto vrijeme. Stojim čekajući autobus. Ne znam zašto već nemam svoj auto, znam da je skup, no mogla bih naći neki jeftiniji. Ionako plaća mi je tolika da bih pokrila sve troškove. Ili je problem u meni i bojažljivosti da sjednem za volan. Okej, vjerojatno ovo drugo jer mi je tata prošle godine kupio auto koji stoji u garaži. Bijeli, novi audi. Lijep je, zaista. No ne, navikla sam se na autobus i svoje treće sjedalo ondje.

Prohladno je i lagani povjetarac dva, tri puta puhne u mene. K' vragu i sve. Prokleti bus kasni i opet će me majka grditi. Bit će mali milijun pitanja zašto kasnim i zašto već jednom ne uzmem svoj auto. Prevrtam po torbici tražeći mobitel na zvuk zvona. Jedna poruka, dvije, tri.

'Dosađuješ li se?'

'Znam koliko su roditelji naporni.'

'Samo me nazovi i odlazimo.'

Smijem se. Iz mojih usana izlazi visoki, neodređeni zvuk te par ljudi skrene pogled na mene.

'Ne, no hvala ti na ponudi.'

Bijela, danas moja kočija zaustavi se tik do mene. Ponovno isti vozač pozdravlja sa osmijehom na moje dobra večer i sjednem na treće sjedalo. Maleno dijete ispred mi se smije i moguće da je i ona jedna od mojih pacijentica.

'Neću smetati onda.'

'Ni ne smetaš, tek sam na putu. Vjerojatno će me dočekati par prodika.'

'Samo reci da te zaručnik zadržao.' Smijem se i stišćem malenu spravicu u svojim rukama.

'Nije to tako lagano.' Pošaljem, iako možda i jeste. Možda bih maknula nametnuti brak sa svojih leđa i ovu večeru.

'A hoćeš li jednom?'

|obje smo imale krizme ovaj mjesec pa se ispričavam što nastavak nije bio ranije xx

Kriste koliko je ona krasna