marry me | h.s.

3

možete ostavljati usputne komentare ako želite

Možda da probam na stanici. Dečko bi se mogao nadati da ce naići na mene da mu vratim prsten, a ionako moram tamo. Kako ću inače na posao? Navučem ružičaste starke te uhvatim jaknicu izlazeći iz stana. Susjeda koja je šetala pekinezera upravo se vratila te on lagano zareže na mene. Taj pas me ne voli ni malo kao žena koja ga svako jutro šeće. Pozdravim ju, uputim jedan osmijeh, a zatim promumljam kako žurim na posao zatvarajući ulazna vrata zgrade. Ovaj zrak mi godi dok šećem do stanice. Ponekad bih se znala odvesti sa susjedom, no kada njega nema javni prijevoz mi je jedino sto mi preostaje. Zapravo drag je on. Samac u tridesetim koji živi u ovom prokleto velikom stanu i svaki tjedan mu dođe neka žena da pobriše prašinu i pokupi smeće te napravi hranu bar za taj dan. Možda mi ga je i malo zao. Čovjek u njegovim godinama bi već trebao imati djecu i trčkarati s njima po stanu. Učiti ih nogomet ili gledati crtiće s njima. Uzdanem shvaćajući da se stanica nalazi točno ispred mene. Popnem se na prste pokušavajući spaziti dečka koji mi je jučer ostavio prsten.

'Neuspjeh.' promrmljam gledajući na punu autobusnu stanicu za razliku od jučer.

Autobus stane ispred nas te se proguram među prve da uhvatim slobodno mjesto. Kao i uvijek, smjestim se na jednom od srednjih redova i izvučem mobitel iz torbice gledajući imam li neke obavijesti na društvenim mrežama. Bacim pogled na sat te shvatim kako ću i danas zakasniti na posao. Samo se nadam da me neće dočekati neka ljuta bakica koja će se derati kako je čekala cijelu vječnost. A onda će tu uskočiti Loren i izvući me nekim svojim isprikama. Nasmiješim se na to, a onda osjetim kako je autobus stao te zajedno sa svima izađem van. Danas, za razliku od jučer, je vrijeme sunčano te otkopčam gumbe na svom kaputiću i požurim prema ordinaciji od koje me dijeli nekoliko minuta. Usput pozdravim djevojku iz cvjećarne koja vani slaže crvene ruže te od nje dobijem osmijeh.

Otvorim vrata bijele zgrade te se ubrzo nađem u punoj čekaoni i uđem u ordinaciju pozdravivši Loren na šalteru.

Skinem kaputić oblačeći bijelu kutu i odšetam do stola sa priborom. Iza sebe začujem otvaranje vrata, te shvatim kako je Loren već poslala prvog pacijenta.

'Dobar dan, oprostite što kasnim, bila je gužva na auto...' Okrenem se prema stolici te ugledam kovrčavog dečka od jučer. 'Oh.'

'Autobusnoj stanici?' upita te kimnem kažući mu na veliki, plavi stolac. 'Sve uredu zbog kašnjenja.' Promrmlja, a ja se osjećam posramljeno. Ne znam što reći.

'Pregled?' upitam pripremajući pribor te se nasmiješim. Klimnuo je par puta te uzmem rukavice koje stoje do lavaboa. Pogled mi zastane na prstenjaku desne ruke.

'Prsten.' Ciknem te se on nasmiješi. 'Po to si došao zar ne?' upitam gledajući kratko njegovu zdravstvenu iskaznicu.

'Zanimalo me koja mi je cura pristala biti ženom.' Nasmije se ponovno te ovog puta primijetim i njegove obraze.

'Kako si me našao, Harry?' upitno ga pogledam, znam da on nije moj pacijent. Lica pamtim, koliko ne imena.

'Ispala vam je posjetnica doktorice Brinley.' Nasmijem se te se sjetim bijelih posjetnica koje znam nositi okolo. I ostavila bi mu jednu da sam se odmah sjetila.

'Odette.' Promumljam, a zatim skinem zlatni predmet sa svog prsta. Bar imam zabilježenih slika kao zaručena žena. Pružim mu predmet te ga on promotri, no ne uzme ga.

'Došao sam na pregled.' Kaže ostavljajući me zbunjenom.

'Znam to, no prsten je tvoj.' Ostavim ga sa strane navlačeći i drugu rukavicu.

'Dao sam ga tebi, zaručnica si mi.' Nasmije se te samo uzmem stakalce kada on otvori usta. Moram smisliti što reći jer mi ne ide ovo najbolje.

'Sve je uredu, nemaš karijes ni predznake nečemu.' Ljubazno kažem skidajući rukavice te spuštajući njegov stolac koji je već prije bio podignut. Rukavice se nađu u košu te shvaćam da ih nisam ni trebala. Ne znam što radim od kada je ušao u ovu prostoriju.

'Hvala ti.'

'Moj posao.' poklonim mu osmijeh sjedajući za stol te mu ovog puta pokažem na stolac koji se nalazi nasuprot mene. Prsten mi je u ruci te znam da mu ga moram vratiti, no opet, kratka sam na riječima.

'Prsten.' Pružim zlaćani predmet te ga ostavim na stolu, a on ni ne pokuša da ga pospremi.

'Zar si odustala od zaruka?' Upita me te se ponovno smotam.

'Iskreno mislila sam da je zezancija, obična bižuterija, no nije mi trebalo dugo da shvatim da je pravo zlato i pravi dijamant.' Kažem pružajući mu i iskaznicu, no za razliku od prsten nju prihvati odmah.

'Hoćeš da izađemo?' upita ostavljajući me još zbunjenijom. Sladak je, no zar se ne šali? 'Ostavi prsten i pristani na jedan izlazak.'

► Harry ◄

Nisam svjestan što činim. Zapravo htio sam uzeti samo prsten, ispričati se ovoj djevojci i otići, no sada ne želim to. Sada želim ostati tu i upoznati mladu brinetu. Doktorica Brinley. Znao sam da je mlada djevojka, no opet, nisam znao da je toliko. Jučer je bio mrak i samo sam vidio njen odsjaj. Staja mi je leđima okrenuta stišćući bijeli kišobran. Bila je promrzla i pljusak ju je ulovio unatoč kišobranu kojeg je imala.

'Jesi li siguran?' upita, gledajući malo u mene, a zatim pogled uputi prema stolu.

'Jesam.' Kažem, a ona kimne.

'U redu onda, može.' Nasmije se, a ja uzmem prsten sa stola.

'Hoćeš se udati za mene?' još jednom se osmjehne te shvaćam koliko je zapravo ova djevojka slatka.

'Hoću.' Prsten joj ponovno stavim na prst te ona poskoči. Otvori crnu torbu koja visi na vješalici te izvadi bijeli mobitel.

'Da ovog puta ne pobjegneš ti.' Pruži mi ga te utipkam svoj broj spremajući ga pod 'zaručnik.' Pritisnem tipku za poziv, a čim osjetim vibraciju u džepu vratim djevojci mobitel.

'Doktorice Brinley, oprostite što kasnim.' Djevojka uđe u ordinaciju te nas prekine u našem razgovoru.

'Nema problema, presvuci se i uzmi vremena.' Promumlja sa osmijehom te djevojka kimne, a zatim ode. Vrijeme je da odem i ja.

'Zaručnice.'

 'Zaručniče.' Kaže te otvorim vrata ordinacije, napustim prostoriju koja miriši na lijekove, a ubrzo nakon toga i cijelu zgradu.

[ ellastory13 hvala na novom coveru xx ]