marry me | h.s.

1

'crvene ruže.' kažem cvjećarki koja odmah iz vaze izvadi buket cvijeća i krene ga slagati u prozirni papir ukrašen zlatnim šljokicama.

'za djevojku je?' upita me.

'da, večeras ću je zaprositi.' nasmijem se sjetivši se visoke plave djevojke plavih očiju. pokušam zamisliti njen izraz lica kada joj dam prsten, no nasmijana cvjećarka me prekine davajući mi buket. izvadim nekoliko funti ostavljajući na pultu te izađem iz male cvjećarne na uglu ulice i krenem prema njenom stanu.

Lagano odškrinem vrata podosta velikog stana. Ženski parfem prevladava baš kao i inače. Nasmijem se tražeći tu malu plavušicu po stanu. Najvjerojatnije me ni ne očekuje pošto se nisam najavio. Namjeravao sam ju samo uzeti i odvesti u restorančić na kraju grada. Nije da je nešto posebno, no volimo svratiti tamo s vremena na vrijeme.

Plava kosa pada po njegovim leđima, a oči boje leda se u trenutku nađu s mojima. K' vragu. kako mi je ovo mogla učiniti? Troian. Jebem ti, vjerovao sam joj, čak u jednom od ovih džepova u jakni stoji mali prsten koji je danas trebao završiti na njenoj ruci.

'Harry ja..' zar je potrebno da ju slušam? Zašto već nisam otišao? Crvene ruže samo padnu na pod, a latice se prospu. Upravo se tako sad ja osjećam. Svaki dio mene je rastrgan i mogao bih završiti na podu svake sekunde.

Zatvorim ona vrata, pokušajući izbrisati prizor od malo prije. Plava, još danas, moja djevojčica je sjedila na nekom muškarcu. Možda je ljubila svaki dio njegovog tijela. Zar to nisam trebao biti ja?

Još se jedna vrata otvore, a ja izađem u proljetnu noć. Lagani vihor puhne par puta u mene, no sada mi to godi.

hodam punim ulicama new yorka. osjećam kako lagane kapljice kiše padaju na mene, no ne namjeravam se skloniti. pogled bacam na restoran u koji sam ju trebao odvesti te zastanem. gledam kroz prozor sve parove koji su došli ondje i osjećam se toliko jadno i naivno. nikada ju nisam prevario, lagao. a ona? ona je to učinila po tko zna koji put. a ja sam joj vjerovao. već kiša počne jačati i pretvarati se u pljusak kada stignem do autobusne stanice. desna ruka mi se nalazi u džepu dodirivajući mali, zlatni predmet, dok lijevom rukom prolazim kroz kosu. na moje iznenađenje, gužve koju sam očekivao na stanici nije bilo. ondje stoji svega jedna smeđokosa djevojka držeći svoj bijeli kišobran sklopljen u ruci. odjednom prsten kojega sam do svega malo prije držao čvrsto u ruci, u džepu, gledam na dlanu. a onda pogled skrenem na djevojku.

'hoćeš li se udati za mene?' okrene se prema meni nasmijavši se te klimne glavom.

'hoću.' i u tom trenutku autobus stane ispred nas, a ona potrči unutra ostavljajući me samoga. pogled mi je odletio na pod gdje sam vidio bijelu podsjetnicu te se široko osmjehnuo.

► Odette ◄

Vrtim kažiprstom maleni, zlatni predmet na ruci i smijem se. Uzela sam prsten i otišla. K' vragu. Nisam htjela biti pokvarena. Moram potražiti tog mladića da mu vratim prsten ili da se udam za njega. Nasmijem se na drugu pomisao vračajući prsten ponovno na prstenjak desne ruke. Bijeli kišobran čvrsto stisnem primijetivši da sam skoro sama u autobusu. Dvije bakice se nalaze na samom ulazu u bus i prepričavaju današnje zgode i nezgode. Razgovaraju o tome kako im unuci traže djevojke i traže prigodnu baš za njih. Nasmijem se na njihov razgovor, a zatim skrenem glavu malo u stranu pogledavši iza sebe. Dvoje tinejdžera. Mlada djevojka sjedi momku u krilu i igra se njegovom kosom. Možda jedva čekaju da se zavuku u neki kutak i razmjene strastvene poljupce. Iako, lijep su par. A onda sam tu ja.  

Prošla sam rukom par puta kroz smeđu kosu te shvaćam da debelo kasnim na večeru. Smjena mi se ponovno odužila, a opet, ne mogu otjerati zadnje pacijente iz kancelarije. Bijeli kišobran me tek toliko štitio od pljuska da nisam cijela mokra.

Zašto mu nisam ostavila bar broj? I dalje vrtim prsten no ovog puta na ruci. Sigurno je koštao pravo malo bogatstvo. Bogatstvo koje bi si neke osobe teško priuštile. Sigurno imam u torbi onih posjetnica koje znam ostaviti nekoj osobi za svaki slučaj.

izađem iz autobusa otvarajući kišobran i brzim koracima se zaputim prema kući. vjetar počne jače puhati, a moj kaputić je podosta tanak, tako da još ubrzam hod i nakon nekoliko se trenutaka nađem ispred velike bijele kuće. uhvatim kvaku otvarajući vrata te me zapuše toplina.

'stigla sam!' viknem izuvajući mokre čizmice te vješajući kaputić na vješalicu.

'odette, kasniš na večeru.' majka izađe u hodnik na što se suzdržim ne zakolutavši očima.

'u redu, sad sam ovdje.' promrmljam te za njome krenem u blagovaonicu. usput skinem onaj prsten stavljajući ga u džep traperica i kratko se nasmijem. za stolom, na čelu, već sjedi moj otac te dođem do njega i poljubim ga u obraz, a onda sjednem do njega.

'o čemu ste htjeli razgovarati sa mnom?' upitam sjetivši se kako sam morala doći kod njih na večeru zbog hitnog i ozbiljnog razgovora, kako su rekli.

'razmišljali smo, odette.' započne otac. 'već si odrasla i zrela, imaš svoj stan i posao.' 'znaš da mi želimo samo najbolje za tebe.' umiješa se majka na što ju nakratko pogledam, a onda pogled preusmjerim na oca.

 'trebaš muža.' podignem obrvu nasmijavši se. koja ironija. prije svega pola sata neznanac mi je ponudio brak i sada ovo.

[ bile bismo vam zahvalne da ostavite svoje dojmove, a nastavak ćemo postaviti prema komentarima ]