Land of Magic/l.h./

Part 16

"Znači i košarku igraju." Zaključila sam dok smo se ja i Louis približavali dvorani. Bilo je puno ljudi u okolici. Ispravak: nadnaravnih stvorenja.

"Da,i meni je u početku bilo čudno. To je najpopularniji sport ovdje." Rekao mi je. Samo sam se nasmijala.

Ušli smo i odmah je postalo zagušljivo. Dvorana je bila malo veća od većine školskih dvorana u ljudskome svijetu. Tribine su bile pune i navijači su već bili spremni.

"Tu!" Louis me povukao za ruku i sjeli smo u treći red. Možda malo preblizu za moj ukus.

Na Louisovom licu sam vidjela uzbuđenje. "Voliš košarku?" Upitala sam ga. "Da.. Još dok sam bio doma stalno sam išao na utakmice." Odgovorio je. "A igrao?" Ponovno sam upitala. "Nešto malo. Ali uvijek mi je bilo draže gledati nego igrati." Odvratio je i oboje smo se nasmijali.

Igrači su izašli na teren i počeli se zagrijavati,a ja sam iskoristila trenutak i pogledom preletila preko dvorane. Bilo je stvarno puno ljudi. Onda mi je pogled zastao na osobi koju nisam očekivala ovdje. Zoey.

Bila je odjevena u kraku crnu minicu i majicu kratkih rukava s V izrezom. Plavu kosu je podigla u visoki rep i tek sam sad primjetila da ima crveni pramen koji joj je sad padao na lice.

Utakmica je trebala početi kad je plavokosi dečko ušao u dvoranu i ubrzao do Zoey. U ruci je držao dva pića. Ona ga je zagrlila i pogledala prema meni. Poslala mi je jedan kiseli osmijeh.

Maknula sam pogled s njih dvoje i usredotočila sam se na utakmicu. Naše ekipa je zabila tricu i svi su se digli na noge.

"Razumiješ li se u košarku?" Pitao me Louis. "Onako." Odvratila sam. "Znala sam odgledati koju utakmicu s ocem."

Kad je završila prva četvrtina igrači su otišli do klupe po savjete trenera,a moj pogled je ponovno odlutao paru na drugoj strani dvorane. Ovaj put je Luke uhvatio moj pogled i uputio mi je jedan od njegovih najslađih osmijeha. Ja sam mu se također nasmijala.

Jeli moguće da mi se sviđa na taj način?

No,sad nije vrijeme za razmišljanje o tome. Uostalom,ovdje sam s drugim dečkom. Nisam sigurna jeli me Louis izveo na spoj,ali u svakom slučaju nije pristojno razmišljati o nekome drugom.

Louisa s druge strane ne gledam na taj način. Sladak je i drag,ali ništa dalje od toga. A bojim se da on mene gleda iz drukčijeg kuta.

"Jeli sve u redu?" Kao da mi je pročitao misli,Louis se okrenuo prema meni. "Da,da.." Ponovila sam to još nekoliko puta kako bi sebe uvjerila da je sve u redu i da se ne moram brinuti.

Sljedeću četvrtinu sam pokušavala pratiti,no pogled mi je stalno bježao na drugi kraj. Zoey je to očito shvatila tako da se nekoliko puta pobjedonosno nasmiješila i zažvalila Lukea pred svima. Oboje smo je blijedo gledali.

Osim toga imala sam neki čudan osjećaj. Počela sam se znojiti i trnci su prolazili kroz mene. Tješila sam se da je to zbog raspoloženja u dvorani.

Malo prije kraja četvrtine Zoey se ustala i krenula prema meni. Dok je prolazila pokraj mene samo je prošaptala "Osvetiti ću ti se za ono sinoć.". Ja sam samo zakolutala očima,glumeći neku kučkicu.

Dvije minute nakon začuo se ženski vrisak,a zatim je sitna crna djevojka dotrčala u dvaranu i prestrašeno povikala "Oni su ovdje!".

Nastao je žamor i svi su se ustali. Pokušavali su doći do izlaza,no nastala je prava gužva.

U sljedećem trenutku leteća prikaza je uletjela u dvoranu. Bio je to muškarac,možda 5 godina stariji od mene. Imao je plavu zalizanu kosu i strašan pogled u očima. Svi su počeli vrištati,a dvoranom se razlomio šapat "Sjene.".

Zatim ih se pojavilo još dvoje. Učinilo mi se da je jedan bila ženska crne duge kose. Svo troje su bili u crnom. Očito su ih zato i zvali sjene.

Nisu nikoga napadali,kao da su pogledom tražili nekoga. Onda se sve u istom trenutku dogodilo.

Luke me srušio na pod,a jedan od muškaraca je uperio ruke u nas. Iz njh je počela ići crna boja. Magija vjerovatno. Luke je također ispružio ruke i stvorio srebrni štit. Uspio je odbiti njegovu čaroliju, a zatim me odmah podigao s poda i za ruku poveo do izlaza.

Nekako smo se uspjeli progurati iako je muškarac cijelo vrijeme bacao čarolije koje su se odbijale od pod,a neke su i pogodile. Čula sam nekoliko bolnih vrisaka pa sam se okrenula,no Luke me odmah povukao. "Nemamo vremena." Rekao je strogo.

Neki ljudi su nam se i micali s puta i ubrzo smo uspjeli doći do izlaza. Čim smo izašli Luke je imao mobitel na uhu i s nekim je razgovarao: "Da,da odmah dođite." "Ne zanima me samo se što brže stvorite ovdje!" Derao se.

Još uvijek su se čuli uzvici iznutra i osjetila sam grižnju savjesti. Puno ih je ostalo unutra zbog mog spašavanja.

"Jesi dobro?" Luke se okrenuo prema meni sa zabrinutim izrazom lica. "Donekle." Odgovorila sam. "To su bile Sjene zar ne?" Upitala sam ga.

Stajali smo u čučnju iza nekog zida nedaleko od dvorane. Morali smo se malo stisnuti jer nije bilo puno mjesta.

"Da." Tiho je odvratio. Na trenutak me pogledao i prešao rukom preko mog obraza. "Žao mi je što si ovo tako rano morala doživjeti." Rekao je,a u glasu sam mu osjetila stvarno sažaljenje. "Nema veze." Uzdahnula sam.

Nakon nekoliko minuta pokraj zida je došao crni auto i Luke me brzo povukao u njega. Još uvijek je postojala opasnost od Sjena pa smo morali brzo otići. Pogledala sam na stražnji prozor i vidjela onog plavog muškarca. Susreli su nam se pogledi i stresla sam se. Taj je pogled toliko toga govorio.

Kad smo izišli iz tog kvarta Ashton je počeo sporije voziti,jer maloprije je doslovno jurio. Okrenuo se prema meni i Lukeu na stražnjim sjedalima.

"Jesi dobro?" Upitao me zabrinuto. "Jesam,samo malo zbunjena." Odvratila sam. "Vodim te do škole. Tamo će ti se sve objasniti." Rekao mi je.

Na putu mu je Luke objašnjavao što se dogodilo,a ja sam zamišljeno gledala kroz prozor. Još mi se nisu posložile mnoge stvari. Možda mi je ovo sve ipak previše.

Sjetila sam se Zoeyine rečenice koju mi je uputila dvije minute prije napada. "Osvetit ću ti se.." Jeli moguće da ona ima kakve veze sa ovim?!

A/N: Ovo je najbrži nastavak ikad ja msm u povijesti ove priče hahah. Što da vam kažem,inspiracija. Nadam se da vam se sviđa! <3