Slatko Sanjaj Anđele: Vječna Vatra [Dio II]

Déjà vu (3)

Spustio me na trosjed i otišao u sobu. Razgledala sam stan, bio je dosta moderan. Ništa pretjerano, ali jako dobro uređeno. Dnevna soba se sastojala od tri boje bijele, crne i sive. Prozori su imali zatamnjena stakla tako da niko s vana nije mogao vidjeti šta se dešava unutra, ali iznutra se moglo vidjeti sve napolju. Skupila sam se u neku sigurnu lopticu, kada se on vratio dobacivši mi svoju duksericu i donji dio trenirke.

-Odjeća ti je mokra, presvuci se ako misliš ostati zdrava.-progovorio je ne okrećući se prema meni. Uzela sam odjeću, a on mi je pokazao gdje je kupatilo. Skinula sam svoju odjeću i stavila je na sušenje, sakrivši šal koji sam kradom uzela od njega. Nakon što sam obukla duksericu i trenirku vratila sam se u dnevnu. Na stolu je bila topla čokolada.

-Hvala ti.- tihim glasom sam progovorila, uzimajući čašu.

-Pretpostavio sam da ti je hladno pa...- glas mu je bio promukao, kao da se ustručavao da priča sa mnom.

-Ne samo za čokoladu, već i za oni ranije. Ko zna šta bi mi onaj ljigavac učinio da nisi uletio u onom momentu...-rekla sam i ustala sa trosjeda. On mi je bio okrenut leđima, tako da mu i dalje nisam vidjela lice. Uzela sam ga za rukav i progutala knedlu.

-Kako možeš biti sigurna da ti i ja neću učiniti isto?- upitao je.

-Ne znam, vjerujem ti... Zvuči suludo, ali je tako.-odgovorila sam pokušavajuću da pronađem prave riječi. -Molim te, pogledaj me... Reci mi ko si...- imala sam osjećaj da zvučim očajno. Otprilike kao djevojka koja je saznala da je dečko više ne voli, ali ne vjeruje u to i traži od njega da joj to potvrdi.

-Šta ako nisam ono što ti očekuješ?-glas mu je zadrhtao dok je izgovarao ove riječi...

-Jesi... Uostalom, kako ćeš znati, ako ne riskiraš?- pričala sam besmislice kakve bi otprilike pričala heroina u anime. U neku ruku mi je išlo na živce, a u drugu ruku mi je bilo drago što imam takvu nježnu, pametnu stranu. Uzdahnuo je i okrenuo se gledajući me pravo u oči. Znala sam ga. Vrlo sam dobro poznavala te safirne oči, te usne, tu snažnu strukturu lica, ožiljci su mi bili novi, ali znala sam ga. Ne sjećam se imena, ali lika se sjećam.

Vrhovima prstiju nježno sam prešla preko jednog ožiljka na njegovom obrazu. Iako je bio na poprilično ružnom mjestu, nije mu upropastio lice čak ni najmanje. U mojim očima bio je savršen, čak šta više mislim da se palim na tipove koji su u dodiru sa opasnošću. Pogledao je nostalgično u mene i zagrlio me iz sve snage. Uzvratila sam zagrljaj, opuštajući se u njegovom mirisu i toploti.

-Nemaš pojma koliko sam pokušavao da ostanem po strani, da izađem iz tvog života...-izgovarao je riječi drhtavim glasom, u nemoći da se suzdrži.

-Kakav si sa pjevanjem?- upitala sam pokušavajući da skrenem sa teme. Nasmijao se i odveo me u svoju sobu. Na zidu je bila naslonjena gitara. Sjela sam na krevet, a on pored kreveta namještajući žice. Svirao je Ne koči od Elitnih Odreda, na moj zahtjev. Pjevali smo zajedno i u jednom trenutku sam se spustila do njega naslonivši glavu na njegovo rame. Poljubio me u tjeme i zagrlio jednom rukom.

Znala sam da je ovo varanje, ali jednostavno nisam mogla da se zaustavim. Osjećala sam snažnu povezanost sa njim, nešto što nikada nisam osjećala sa Leom. Željela sam da se taj trenutak nikada ne završi, ali moji će poluditi ako ne dođem kući. Da li je vrijedilo? Jebeno je vrijedilo, ali... Tu je ono ALI koje je upropastilo momenat. Imam dečka, pobjegla sam iz diska i imam amneziju. Nije baš najbolji trenutak da započneš aferu sa nekim...

Odlučila sam ne brinuti se za to i usprkos svemu ostati kod dečka sa kojim očigledno imam historiju. Ili sam jako glupa, ili je ovo posljedica nesreće, pa pokušavam da iskoristim život koliko mogu. U svakom slučaju osjećaj je izvanredan.

-Tek sam sad shvatila da mi nikada nisi rekao svoje ime...- rekla sam pomalo zbunjeno dok sam gledala u njegove duboke plave oči. Nasmijao se.

-Znaš, za djevojku od sedamnaest godina koja ima namjeru da radi u policiji nisi baš oprezna...-zezao se i uzdahnuo,-Nik, zovi me Nik.- na spomen tog nadimka sjetila sam se onog čovjeka na ulazu u prodavnicu i Filipa i njegovih riječi:"Nije valjda da si još uvijek u depri zbog Nikole?" Da li je pričao o njemu? Ako jeste, zašto bih bila u depresiji? Mislim nadimak je nenormalno podsjećao na ime Nikola. Spustio je pogled na moje usne i glava mi se u potpunosti ispraznila. Bukvalno nisam mogla razmišljati. Puls mi je ubrzao, a temperatura tijela se povisila na 100. Poljubio me ostavljajući gitaru po strani. Svezala sam ruke oko njegovog vrata i sjela mu u krilo. Iako je bilo tako loše, osjećaj je bio tako prokleto dobar. Znala sam nema povratka...

___________________________

*Da li je bilo pametno ostati sa Nikom?

*Sa kim biste voljeli da Mirjana ostane?

*Kako će njeni reagovati na činjenicu da cijele noći nije bila kući?

~Nastavite čitati nastavak priče Slatko Sanjaj Anđele:Vječna Vatra i saznat ćete...

◇Nastavak je malo kraći nego inače jer mi je nekako bilo logično da tu stanem. Nadam se da vam se sviđa. Komentarišite, preporučujte i uživajte...

Voli vas vaša V_R ♥♥♥