Slatko Sanjaj Anđele: Vječna Vatra [Dio II]

Novi početak

-Saslušaj me prije nego doneseš odluku, molim te...-nepoznat muškarac govori mi dok se zajedno vozimo u njegovom automobilu. U meni bijes raste, ne vidim mu lice, ali vrlo dobro znam gdje je.

-Ne zanimaju me tvoji izgovori!-odgovaram oštro dok se naslanjam na prozor. Uzdahnuo je, svađa se nastavila. Dva izbora, pogrešna odluka, drugo auto iz suprotnog smijera nalijeće na nas.-Pazi!!!
__________________________

-Mirjana! Mirjana! Dobro je... Prošlo je... Smiri se...-budim se u toplom zagrljaju ženske osobe. Glas prepoznajem i opuštam se. Hladan znoj mi je već izbio na površinu tijela, a suze su same tekle niz obraze. Svjetlo, jako svijetlo je prva stvar koje se sjećam. Prošlo je već šest mjeseci od nesreće i nikakvog pomaka nema sa mojim gubitkom pamćenja. Doktori su rekli da bi se trebalo vratiti do sad, ali kao da moj mozak odbija sjetiti se mog života prije nesreće. Jedina granica između tog života i ovog sad je san kojeg sanjam svaku večer iznova. Svaku noć ja iznova proživljavam sudar koji sam jedva preživjela. Kad kažem jedva mislim bukvalno jedva, šanse su mi bile tako male da ni doktori nisu imali nade. Ipak, ja sam borac, kažu. Nisam dopustila sebi da odem, bar ne još neko vrijeme. Nešto je bilo drugačije u ovom snu.

_________________________

- Vidjela sam neku boju, tik prije sudara. Plavu, mislim...- rekla sam psihijatru Bajriću. Rekli su mi da sam prije nesreće bila njegov redovan pacijent, jer sam imala problema sa depresijom i agresijom. Sad samo patim od PTSP-a, tj. Posttraumatskog Stresnog Poremećaja i disocijativne amnezije. U svakom slučaju sigurna sam da mi nije suđeno da budem normalna, zdrava i sretna osoba. Našvrljao je nešto u svoj rokovnik i pogledao me zainteresovano.

-Kako se osjećaš zbog toga?- gledala sam jedno vrijeme u njega ni sama ne znajući šta da odgovorim. Rekli su mi da postoji razlog zbog kog proživljavam ovo, zbog kog se ničeg ne sjećam i zbog kog proživljavam nesreću svaku noć iznova, nešto kao prekidač. Ne znaju šta je u pitanju, možda osoba ili predmet, možda neko mjesto. Kakogod, ono što je bilo važno je da se nisam sjećala ničega pa mi je i vokabular malo oslabio.

-Osjećam se... Prazno...-rekla sam nesigurno. Kimnuo je glavom u znak da nastavim i jesam.-Mislim očigledno je da imam problem, ne smijem otići na mjesto nesreće, nisam druželjubiva, proživljavam nesreću iznova, ali se ne sjećam ničega... Kao da me neko ispraznio, kao da u meni više nema ništa.-suza iz oka se iskrala i kliznula niz obraz, dok sam drhtavim glasom izgovarala ono što sam osjećala. Zaista su se svi trudili oko mene, ali ništa nije pomagalo. Ništa. Fotografije, tekstovi, pjesme koje sam voljela, ali ništa nije utjecalo na mene u pozitivnom smislu. Samo bih se još više rastužila gledajući i slušajući sve to a ne sjećajući se ničega. Napravio je još nekoliko zabilješki prije nego što je objavio da nam je vrijeme isteklo. Navukla sam topli, crveni kaput, uzela torbu i krenula prema izlazu još jednom se pozdravivši sa njim bez napretka.

Zakoračivši napolje suočila sam se sa zasljepljujućim bjelilom, otprilike jakim kao i ono kojeg se prvog sjećam nakon nesreće. Visok dečko u dugom crnom kaputu, jako dobre građe, čekao me ispred. Pogledao me i nasmijao se dok sam mu dolazila u susret. Zagrlio me i poljubio, a u meni se probudilo na hiljade emocija odjednom. Uzvratila sam poljubac. Iako je napolju bilo u minusu, meni je bilo sasvim uredu dok sam sa njim.

-Kako je moje mače danas?-upitao me Leo onim zavodljivim glasom. Naježila sam se dok sam ga slušala, kao da je imao čudan, zapaljiv efekat na mene.

-Nikakav pomak. I dalje se ne sjećam ničega.-uzdahla sam shvaćajući da možda nikada neću povratiti pamćenje. Ne znam zašto, ali kada god mi pričaju o meni kao da izostavljaju jedan dio, kao da mi nešto ne govore, nešto jako važno. Od kada sam se probudila imam osjećaj da jedan važan dio mog života nedostaje, ali ne mogu se sjetiti koji. Ne mogu se sjetiti šta je u pitanju. Ušli smo u njegov automobil i malo se zgrijali.

-Ne brini, već ćeš se nečega sjetiti.-ohrabrivao me, ali uzalud. Svakim danom koji prođe da se ne sjetim ničega, sve sam više uvjerena u to da nikada neću. Otišli smo u kafić koji se zove Felix, kako kažu tamo sam visila prije nego što sam doživjela nesreću. Bilo je iznenađujuće smirujuće ući unutra. Parovi, drugarice i drugari, roditelji i djeca, formirali su male grupice po cijelom objektu. Napravili smo sebi put do jednog mjesta na kom sam navodno uvijek sjedila. Dvosjed uz zid do prozora, ništa posebno, ali ipak...

U pozadini se čula pjesma od Željka Samardžića Ljubavnik.

Nisam ti prijatelj ni brat da svoje mi tajne pričaš ti, al' mogu ti kad to zatreba ponovo biti ljubavnik...

Zažmurila sam na kratko i uživila se u muziku. Opuštala me, na momente bih ostavila sve svoje brige po strani i slušala pjesme zamišljajući kakav bi mi život bio da je jedna od tih pjesama. Konobar nam je donio uobičajeno, dva čaja od mente. Leo je uzimao samo jedan šećer, a ja tri. Nisam mnogo pričala, više sam slušala Lea kako se žali na posao. Radi kao detektiv sa mojim tatom, pa nije ni čudno da se žali. Mislim moj tata ga ne podnosi, ne zato što je loš radnik ili osoba već zato što je sa mnom u vezi.

Plava boja prostrijelila me ponovo na zvuk nepoznate pjesme.

A tvoje oči te noći su pogledale me, tvoje ime ja zovem, otvori molim te... Odzvanjalo mi je u ušima, svaka riječ bila je tako poznata, a opet nisam imala pojma koja je pjesma u pitanju. Déjà vu, sada bi rekla moja mama. Nasmijala sam se i pogledala u Lea.

-Leo, koja je ovo pjesma?-upitala sam ne skidajući pogled sa njega. Melodični glasovi odzvanjali su mi u ušima dok se on prisjećao imena.

-Elitni Odredi-Ne koči. Zašto?- odgovorio je zbunjeno, dok sam ja pokušavala da složim u svojoj glavi kako sam se od svih pjesama sjećala ove...

_________________________

*Mirjana se ne sjeća ničega, čak ni ljubavi svog života?

*Kako i kada će se sjetiti, ako se ikada sjeti svog života prije nesreće?

*Šta ili ko izostaje u njenom životu poslije nesreće?

◇Zdravo ljudi, već dugo sam ovo imala na umu. Nadam se da vam se sviđa prvi dio nastavka romana Slatko Sanjaj Anđele:Vječna Vatra. Trudila sam se da što više detalja stavim iz prvog romana tako da u slučaju da čitate prvi put imate neki vodič, otprilike šta se dešavalo. Čitajte, komentirajte i uživajte. Nadam se da će biti još uspješniji od prošlog. Hvala vam na odvojenom vremenu...

Voli vas vaša V_R ♥♥♥