Slatko Sanjaj Anđele: Vječna Vatra [Dio II]

Trebam te...

"Al' Bogu ne mogu lagati sve dok se molim, a lažem ako kažem da te ne volim..."

Zvuk kiše pomiješane sa snijegom koji udara u moj prozor sprječava me od sna. Dok olovka ostavlja trag na papiru pokušavam da ne mislim na ono što se dešavalo u proteklih nekoliko mjeseci. Iako su pokušavali da dopru do mene, nisam im dopuštala. Pozive bih ignorisala, poruke bih izbrisala, a večeru bih svela na dva zalogaja i otišla bih u sobu dok tata i Leo ne izađu iz kuće. Tata je održavao toplotu u kući svaki dan ložeći po dva puta, ujutro i navečer, pa se nisam morala brinuti oko toga. Iako sam nešto pisala, misli su mi bile negdje drugo, bile su daleko izvan mog vidokruga, bile su pored njega... Osjećaji su mi bili pomiješani, u jednu ruku ja volim tog dečka, a u drugu ruku ga mrzim. Eh, da je ljubav kao snijeg, da se do jutra otopi... Ali ne! Ljubav je kao santa leda, kada jednom naletiš na nju, potoneš za vijeke vjekova, bez mogućnosti povratka. Ispočetka se bojiš, osjećaš se bespomoćno jer toneš sve dublje i dublje i naposljetku se prepustiš sudbini, ljubavi, kakva god ona bila. Često kada dotaknete snijeg ili vam bude hladno ili vam ruke gore od vreline, isti efekat ima i ljubav, ili ćete se osjećati kao da u vašem srcu, u vašem biću vlada zima, ili će to biti pak erupcija vulkana emocija sreće i zaljubljenosti. Ja nisam bila sigurna šta se kod mene trenutno dešavalo. Da li sam bila potpuno u zabludi ili sam bila potpuno zaljubljena... Osjećala sam oboje...

Pažnju mi je privukao šal, smotan na čošku stola. Uzela sam ga i legla na krevet duboko udahnuvši njegov miris. Kao da je Nikola bio tu, kao da sam ga mogla dotaći... Da je tu sigurno bi rekao nešto na fazon "Znači tu je završio moj šal..." sa onim glupavim osmijehom na licu koji sam toliko voljela. Ali nije bio tu, nisam znala ni da li je moguće da je živ. Sa nekim sam imala kontakt, bila sam sigurna da je Nikola, dok moj tata nije rekao suprotno. Ukrasnim slovima na zadnjem listu sveske napisala sam najljepše što sam mogla njegovo ime uvjeravajući samu sebe da je ono što sam ja vidjela istina, a ono što je moj tata rekao laž. Na činjenice sam gledala iz drugog ugla. Naravno da tijelo nije nađeno, pa dečko je preživio. Naravno da automobil nije nađen raznio se kao petarda. Naravno da sam izgubila pamćenje jer sam se uplašila nesreće i moj mozak je blokirao sva sjećanja koja su bila loša po mene, što je i činilo cijeli moj život.

Kako objasniti neobjašnjivo? Jednostavno, objasni onako kako tebi odgovara. Onako kako bi ti želio da bude. Uzdahla sam gledajući u plafon prislanjajući šal na grudi. Suza je potekla niz moje lice i natopila jastuk. Sve me podjećalo na njega, sva soba... Dan kada nas je moja mama uhvatila kako se ljubimo u sobi, kada je on to tako non-šalantno podnio, kao da nas je prekinula u učenju ili nečem sličnom. Noć kada je došao kući isprebijan kao ulično pseto, kada sam mu pomogla da se dozove i sredi. Momenat kad sam izabrala nepredvidivu budućnost veze sa njim, umjesto prijateljstva. Svevišnji mi je svjedok, da ne žalim, ne žalim ni sekunde, opet bih učinila isto. Svaki trenutak sa njim donosio je neki spokoj mojoj duši. Kao kada se kao mali uplašite sna i osjećate se sigurno u majčinom zagrljaju, on je bio tu da me štiti kad sam se bojala života. Što bih bez njega? Nisam znala zato i jesam nastavljala kao da nikad nisam dobila informaciju da je mrtav.

Mobitel mi je zavibrirao i pogledala sam da vidim o čemu se radi. Poruka sa školskog chata. Zaboravila sam se izlogovati i stizale su mi poruke.

AndySixx: Mind if I come in?

FallenAngel☆: Uđi slobodno, vidi da li dišem... xD

AndySixx: Lepa Brena? Ti to ozbiljno?

FallenAngel☆: Činilo mi se kao smiješan odgovor. Šta ima? :D

AndySixx: Dosade... Jesi li bolje anđele?

FallenAngel☆: Da, iako i dalje mislim da si jedan dečko kog poznajem, dobro sam.

AndySixx: Ne brini nisam. ;P