Zelena zvijezda[Harry Potter Fanfic]

Prvo

Hogwarts, rujan 1995.

Visoka, plavokosa djevojka ležala je na sofi u društvenoj prostoriji doma Slytherin.
U zraku su se osjetili slabašni tragovi mirisa vlažnih zidova, mutno zelena svjetlost koja je dopirala iz obližnjeg prozora ispunjavala je sobu stapajući se s mrakom u najdaljim kutovima.
Šum jezerske vode umirujuće je djelovala na Lyrin umorni um. Prazno je gledala u slabašnu vatru koja je zadnjim snagama treperila u kaminu.
Pod nogama nalazila joj se prazna kutija Sveokusnjaka Bertija Botta, a drugu, netom otvorenu, držala je u ruci.
Mrzila je Hogwarts, to mjesto prepuno mutnjaka, mješanaca i krvnih izdajnika. Mrzila je ljude koji su hodali tim hodnicima, uplašene ulizice koji su činili sve da bi se družili s utjecajnim ljudima pa im na kraju zabili nož u leđa.
Najviše od svih mrzila je Gryffindore. Slijepe Potterove štovatelje, ljude čiji su jezici ponekad bili otrovniji od Basiliskovog otrova.
Uzdahnula je i bacila praznu kutiju u vatru.
Plamen naglo bljesne, ispunjavajući prostoriju toplim narančastim sjajem dok su se plameni jezici polako penjali po šarenim kartonom i pretvarali ga u pepeo.
Vrata društvene prostorije se otvore. Nije se obazirala na to, znala je o kome se radi i bez gledanja.
Draco Malfoy zastao je kad je ugledao sestru.
-Što ti radiš budna?- procijedio je kroz zube.
Bio je siguran u to da će postavljati pitanja. Možda ne u tom trenutku, ali hoće. Uvijek je to radila.
Lyra bezvoljno podigne kutiju sveokusnjaka.
- Debljam se. Pridruži mi se.
Odmahnuo je glavom na što ona slegne ramenima i promrmlja nešto što mu je zvučalo kao više za mene.
Sjeo je pored nje i zagledao se u vatru i pritom nervozno pucketao prstima.
Lyra nije obraćala pažnju na njega. Nagonski je stavljala slatkiše u usta ne pokazujući ikakve emocije.
Smetalo mu je ignoriranje. Zapravo, u tom mu je trenutku smetalo sve što je ona činila.
Nije htio da bude tu.
- Gdje ti je cura?- upitala je nakon nekoliko dugih, neugodnih trenutaka šutnja.
On zbunjeno podigne obrvu.
- O čemu ti?
Lyra prevrne očima i uzdahne.
- Pansy Parkinson.
- Nemam pojma gdje je. Koga imaš sutra prvi sat?
Pri samoj pomisli na sutrašnji dan Lyra osjeti grč u želucu.
- Umbridgevu.
Nije joj promakao njegov osmijeh koji je na trenutak zabljesnuo na njegovim licu.
- Govoriš kao da je to nešto loše.
Nasmijala se. Naravno da nije bilo loše, bilo je odlično. Uz Snapea, Umbridgeova je bila jedina obiteljska prijateljica, što je značilo da neće biti problema u bilo kakvom pogledu.
- Samo ne želim disati u istoj prostoriji u kojoj i Weasleyjeva čim otvorim oči.
Draco je jako dobro znao kakav je to bio osjećaj. Pottera su svi voljeli, smatrali herojem, a on je vidio samo prljavog mješanca kojem se posrećilo. Ni izbor društva nije mu bio pohvalan. Mutnjakuša i izdajica.
Stvarno, koji heroj.
Zato su ga veselili nezadovoljstvo i sumnjičavost koji su se polako širili svim domovima.
-Shvaćaš li koliko će dobra ova godina biti? Ministarstvo više ne vjeruje senilnom starcu. Pottera svi smatraju luđakom. Ja sam prefekt.
Ona slegne ramenima. Zaškrgutala je zubima i stisnula šaku, ubacujući još jedan sveokusnjak u usta. Okus papra. Kao da nije moglo gore.
- I da sve mutnjake potjeraju iz škole i dalje ću mrziti ovo mjesto.
Draco je lagano udari po zatiljku.
Ona ga mrko pogleda i zatraži objašnjenje za tako nasilan pothvat, na što se on glasno nasmije.
- Ti si Malfoy. Većina te mrzi koliko i ti njih, samo što si ti bolja od većine.
Te je noći razmišljala o njegovim riječima i sa zadovoljstvom zaključila da je njen brat imao pravo.
Zašto bi se zamarala onima koji su lošiji od nje?

- Ta je žena bolesna- siktala je Olive Avery, punašna djevojka kovrčave crne kose i očiju boje oraha. Lyrina najbolja prijateljica.
Hodale su prema velikoj dvorani, ranojutarnje jesenje sunce probijalo se kroz prozore i nježno milovalo zidove dvorca.
- Hm? Što si rekla?
Olive prevrne očima.
- Pričala sam ti o svojim praznicima, Ly. I o ludoj babi koja je kuhala višesokovni napitak pa ga djelila bezjacima. Možeš zamisliti koji je nered to bio! Mama mi je rekla da je Ministarstvo jedva zataškalo sve.

Djevojka je bila oduševljena tom pričom.
- Tata kaže da je Arthur Weasley bio izvan sebe. Vjerojatno od sreće. Gadi mi se taj bezjakoljubac.
Lyra se namršti pri samoj pomisli na tog čovjeka. Ipak, koliko god ga je mrzila, smatrala je da je bio tek obična budala. Njegova kći, Ginny Weasley, bila je ona čija je pojava u njoj stvarao osjećaj gađenja koji se iz želuca širio čitavim njenim tijelom.
- Još mi nisi pričala o svojim praznicima. Kako je bilo u Toskani?
Na trenutak nije znala što reći. Ljudi su vjerovali da su Malfoyevi bili tjedan dana u Italiji, ali to je bilo daleko od istine. Koja je bila puno, puno mračnija i bilo joj je zabranjeno govoriti o tome.
- Ah, znaš. Bilo je jako talijansko.
- Nisi naročito oduševljena.
Da bi onemogućila nepovjerenju da pronađe svoje mjesto, Lyra se blago nasmije.
- Ništa se ne može mjeriti s Norveškom, rekla sam ti to već.
- Merlinove mi brade, ti si jedina osoba koja voli hladna mjesta.
Ne odgovori. Ostatak puta ogovarale su ljude koje su mrzile, smijući se tako glasno da je čitav hodnik odzvanjao.

Norveška, zima 1990.

Tri crne mrlje kretale su se po svjetlucavom bijelom snijegu koji je zagrlio prirodu.
Lucius Malfoy promatrao ih je s blagom naznakom osmijeha na licu.
Visoki dječji smijeh odzvanjao je prostranim dvorištem vile, ispreplitao se sa zvukom koraka po snijegu i gubio se u daljini.
Lyra i Draco zabavljali su se s majčinim štapićem, naizmjenice dižući snijeg u zrak koji je potom poput paperja padao na njihove svijetle kose.
Vikali su, svađali se, a čitavo ih je to vrijeme Narcissa pokušavala smiriti.
Njihova je svađa, baš kao i svaka dječja, pogotovo ona između brata i sestre, prerasla u igru i prije nego što je trepnuo, svo troje su ležali na hladnom prekrivaču i stvarali snježne anđele.
Dok ih je tako pasivno promatrao, u njemu su se miješali sreća i bijes. Sreća jer je imao obitelj kojom se ponosio. Bili su dostojni obitelji Malfoy, ne samo po krvi, već i po načelima i sposobnostima. U sinu je vidio sebe dok je bio mlad, a u kćeri nestašniju inačicu Narcisse.
Bijes zato što su tu idilu uporno kvarili oni nedostojni. Bezjaci, mutnjaci, mješanci. Bili su svugdje oko njih, uvlačili su se u njihove živote na sve moguće načine, a Hogwarts je bio najveće okupljalište takvih ljudi. Zato je želio da mu djeca pohađaju Durmstrang, ali njegova žena nije htjela čuti niti riječi o tome.
Za nju je ta škola, koliko god prikladnija bila, jednostavno bila predaleko. A Lucius njoj nije mogao reći ne. Imao je vremena do rujna, nadao se da će ju ipak nekako uspjeti razuvjeriti.
Desetogodišnji Draco dotrčao je do njega. Hladnoća snijega koja ga je štipala za obraze učinila je da postanu rumeni poput ruže.
- Oče, igraj metloboj s nama- zatraži radosno.
Lucius skupi obrve.
- Po ovakvom vremenu?
- Mama je rekla da možemo. Molim te. Mi protiv njih dvije.
Oklijevao je. Gledanje metloboja pružalo mu je više užitka nego igranje istog, a ni vrijeme mu nije baš odgovaralo.
Uhvatio je Narcissin molećiv pogled. Plave oči kao da su ga preklinjale da pristane.
Deset minuta kasnije, svo četvero bili su u zraku, potpuno zaokupljeni utakmicom. Nedostajali su im igrači pa je svatko morao istovremeno popunjavati sve pozicije.
Utakmica je započela u veselom ozračju, Lyra je tri puta pala s metle i time dala bratu povoda za zadirkivanje. Polako, sa svakom sekundom koja je prolazila, rasla je napetost u zraku. Jedini je cilj bio pobijediti drugu stranu, obiteljski odnosi nisu postojali.
Polako se spustila večer, sve je oko njih poprimilo plavu nijansu sjete i umora.
Snijeg je poput kristala treperio pod posljednjim tragovima svjetla. Mir kao da je zavladao svijetom.
Malfoyevi su se prizemljili, namrgođenih lica.
- Luciuse, prilično sam sigurna da smo mi imale više bodova.
On je oštro odmahnuo glavom, kao da tim želi reći da je to nemoguće i da nema mjesta raspravi.
On i Draco su pobijedili s dva boda razlike.
Narcissa, pak, nije htjela čuti takvo nešto.
I dok su se njih dvoje prepirali, Lyra i Draco zabavljeno su ih promatrali.
Oboje su davno prestali brojati bodove, ali nisu im to htjeli reći. Željeli su znati koliko će im dugo trebati da se dogovore oko rezultata.
Ta bi njihova prepirka vjerojatno trjala u nedogled da hladnoća nije postala suviše oštra.
Svaki trag života nestao je iz okolice. Samo su crnogorična stabla ponosito pokazivala svoje od snijega napravljene pelerine. Bili su prisiljeni ući u kuću, a do praga su bili zaokupljeni razmišljanjima o nekim drugim stvarima.
Rijetko su razgovarali o tom danu. S vremena na vrijeme, u hladnim zimskim noćima kad nisu mogli spavati, Draco i Lyra prisjetili bi se toga kako je balun srušio oca s njegove metle ili neke slične zgode.
Taj je dan postao njihova najdraža uspomena. Bio je to jedini put kad je otac sebi dopustio takvu vrstu opuštenosti.
Prvi je put bio otac koji nije bio nedostižan.
Bio mu je to i posljednji put.

A/N: evo ga, prvo poglavlje. Znam da je kratko, ali kako priča bude napredovala, poglavlja će biti sve duža. Iskreni komentari su uvijek su dobrodošli, nadam se da ste uživali čitajući koliko i ja pišući ^_^