Zelena zvijezda[Harry Potter Fanfic]

Peto

Engleska, Božić 1995.

Prodoran vrisak odbijao se od zidove prostorije.
Trojica smrtonoša harali su kućom jedne bezjačke obitelji, zaštićeni čarolijom bešumato.
Na podu ležalo je tijelo muškarca. Njegove mrtve smeđe oči odavale su strah koji je osjetio kad je u svojoj dnevnoj sobi ugledao tri crne figure.
Lucius je žalio te primitivne stvorove. Bili su tako slabi, tako nesposobni.
Njegova je žena, niska žena narančaste kose zaogrnuta šarenim kućnim ogrtačem došla samo nekoliko sekundi nakon što je ubijen.
Sada su njeni vriskovi razbijali tišinu, a svaki je od njih pružao Luciusu zadovoljstvo. Nije češto koristio kletvu Cruciatus, njegova političarska strana bila je sklona delikatnijim načinima mučenja, ali s vremena na vrijeme joj jednostavno nije mogao odoljeti.
Kroz hodnik su dopirali zvukovi lomljave stakla. Avery je više od svega uživao u neredu, uništavati njihove bezvrijedne stvari dok se njihovi vlasnici koprcaju kao ribe na suhom.
Suze poteku niz ženino lice. Njeno je tijelo bilo savijeno, bol koja je harala njime iscijedila je svu snagu iz njega.

Lucius se nagne nad nju. Lice joj je bilo blijedo, gotovo beživotno. Čeljust i ruke drhtali su poput krošnji na vjetru. Ubiti je sad bila bi milost.

Prešao je preko nje. Šareno staklo s božićnih lampica pod njegovim je nogama zašuškalo , lomeći se na još sitnije komadiće.
Sa slike na zidu pored jelke smiješila se djevojčica velikih smeđih očiju i dugačke kestenjaste kose. Luciusu se smuči. Te su večeri poveli Greybacka sa sobom, a on je bio slab na djecu.

Ugrizi ih dok su mali i odgoji ih da mrze sve čarobnjake.

Mora pronaći djevojčicu i ubiti je prije nego Fenrir dođe do nje.
Tek što je to pomislio, glasan je ženski vrisak proparao tišinu. Prekasno.
Slabašan jecaj oteo se ženi iz grla. Lucius se okrene prema njoj.

-Avada kedavra!- bljesak zelenog svijetla izletio je iz njegovog štapića i pogodio ju.
-Greyback! Avery!- njegove su riječi bile glasne i pune ljutnje.
Teški su koraci odzvanjali hodnikom. Na vratima se pojavio vukodlak s krvavom djevojkom u naručju. Lice joj je bilo prekriveno ugrizima.
Lucius se namršti. Bila je starija nego na slici, bila je stara koliko i njegova djeca.

-Ne možeš je dobiti, Fenrire. Ona je bezjakinja!

Greyback zareži. Malfoy je čvrsto držao svoj štapić, spreman upotrijebiti ga ako bude potrebno. Vukodlak uopće nije trebao biti s nima te večeri. Gospodar tame ga je s razlogom primio u svoje krugove, ali Lucius nije dijelio njegovo uvjerenje. Za njega je taj vukodlak bio odvratni mješanac i ništa više.
-Gospoadar tame mi dozvoljava-

-A što bi rekao na to da si nam uništio sve zbog svoje gladi? Tvoja žudnja za mesom odvest će nas u propast. Ostavi djevojku kad sam rekao. Nisi ni trebao biti ovdje večeras.

Nešto je sjevnulo u vukodlakovim sivim očima. Bijes, prekriven i suzdržan, ali tako jasno vidljiv. Bijes pun otrova.

Bacio ju je na pod. Još je uvijek disala, ali jedva. Čitavo joj je tijelo bilo prekriveno ugrizima i krvlju.
-Avery! Spali ovo, za večeras smo gotovi.

Palača Malfoy, Božić 1995.

Noć se davno nadvila nad zemlju i u palači Malfoy vladao je mir. Hrkanje jednog od portreta, Draco i Lyra bilo su sigurni da se radi o onome Armada Malfoya, nježno je odjekivalo hodnicima i razbijalo tišinu.
Mrak se uvukao u sve kutove palače.
Lyra je sjedila u podrumu nad kotlićem i knjigom. Svijetla
kosa bila joj je raščupana, a pod očima nalazili su se veliki ljubičasti krugovi.
Pokušavala je ne dopustiti umoru da ju svlada, ali svakim je trenutkom bilo sve teže.
Samo je jedna voštana svijeća razbijala tamu podruma, njena narančasta svjetlost bila je jasna, ali nedovoljno snažna da u potpunosti razbije mrak. Razni ukleti predmeti koje je njen otac prije četiri godine sakrio u podrum ponosito su stajali na policama i bacali svoje sjene po vlažnim zidovima.
Ljubičasti dim pojavi se iznad kotlića i iščezne. Zadovoljan osmijeh zatitra na Lyrinom umornom licu. Ugasila je vatru i sporim, umornim korakom napustila podrum.
Polako je hodala kroz palaču, čvrsto držeći štapić iz kojeg je sjala slabašna svjetlost.
Došavši u predvorje spustila je štapić. Jednom je prilikom probudila portrete koji su spavali i nije dobro završilo. Armad Malfoy sljedećih šest mjeseci odbijao je spavati, uvijek je bio na straži za slučaj da neki uljez opet dođe. Od roditelja je dobila jezikovu juhu, serviranu kad se ohladila.
Tek što se opustila ulazna se vrata otvore. Djevojka cikne i uperi štapić prema njima.
Visoka figura odjevena u crno za sobom zatvori vrata.
Zvuk pljuska uvukao se u zidove i tiho odzvanjao prostorijom.
Figura je nepomično stajala i u jednom joj trenutku sine da to ne može biti uhoda, palača je bila začarana magijom suviše jakom da bi neki stranac mogao samo tako ušetati. Umor joj je počeo mutiti razum.
Spustila je štapić i duboko udahnula.
-Nisi se mogao vratiti deset minuta kasnije?- šapnula je.
Ruka joj zadrhti.
-Opet čaraš u podrumu?
-Kuham- brzo mu odgovori i obori pogled.
Lucius skine masku smrtonoše s lica.
-A od kada to tebe zanima kuhinja?
-Kuham napitke. Ne pravi se da ne znaš što sam mislila- ljutito mu odgovori u istog trena požali.
Luciusovim licem sjevne bijes.
-Ne obraćaj mi se tim tonom, gospođice.
-A da ti se Draco obratio tim tonom bio bi ponosan što se zauzima za sebe.
-Tebi sam puno više puta izašao u susret nego njemu. Daj mi svoj štapić.
Zbunjeno je podignula obrvu. Promatrala je njegovo lice, tražila naznake da njegova ljutnja nije toliko podivljala.
Ponosno se držao, iza sivih očiju plamtio je sirovi bijes. Možda čak i neka vrsta razočaranja.
-Štapić, Lyra.
Drhtavom rukom mu ga je pružila. Zar bi to učinio? Vlastitoj kćeri oduezo ono što je svakom čarobnjaku i vještici bilo najveći ponos?
Lucius vrškom svog štapića dodirne njen.
-Prior incantato.
Crvena svjetlost pojavi se na nekoliko kratkih sekundi te iščezne.
Otac joj vrati štapić s malo opuštenijim izrazom lica.
- Zabranio sam vam da idete dolje bez nas jer tamo ima previše ukletih stvari i očekujem da se ta zabrana poštuje. A sad idi u krevet.