Osam

3 → | Pokazat ću ti nešto. |

Našao sam se u sobi, koju sam jedva nekako pronašao. Po mraku je sve izgledalo drugačije. Bio sam zadovoljan zbog ovih par sati provedenih u njenoj sobi, ali također i razočaran. Očekivao sam da je ispod sve te fasade koju je nabacila još uvijek djevojka koja me voli. Međutim, itekako se prilagodila ovom životu. Ja sam oduvijek bio mekši, zato sam i pao na nju lako. Vjerovatno ne želi da uprska sve što ima emocijama. Ne mogu je kriviti. Zbog mene ih je i ugasila. Trebao sam dva put razmisliti prije jebenog dogovora s njenim ocem, ali što je učinjeno - učinjeno je.

Ne bi se drugačije ni moglo završiti.

Svjestan sam. Izgleda da ona nije, ali šta da radim. Kad sutra uvidi da sam zaista bio u zatvoru, bit će joj žao.

Ne vjeruje mi i izgleda da me i ne voli više. Jebeno je, moram priznati. Očekivao sam svašta, ali nisam očekivao da će me ona prestati voljeti. Ne znam kako da djelujem. Da li da je ponovo osvojim? Volio bih. Volio bih da napokon završimo zajedno, jer smo zaslužili poslije svega, ali ako ona ne bude htjela - nemam neke vajde od pokušavanja. Vidjet ću šta želi od mene i hoću li uopšte pristati na to, mada... oboje znamo da bih pristao na sve zbog nje. Zato me i dovela. Svjestan sam kako stvari stoje. Potreban sam joj zbog nečega, želi se usput i malo osvetiti... takva je situacija.

Tako mi se barem čini na osnovu ponašanja njenog. Prihvatam to, bit ću joj od koristi, jer se nadam da ćemo zajedno vratiti staru Spencer. Pokušavat ću na svoje načine. Sve dok mi ne kaže da je dosta. Nadajmo se da neće odmah.

Jasno ti je dala do znanja da je prestaneš voljeti.

Čuo sam to vrlo dobro. Ne pada mi napamet. Nisam spreman da jednostavno obrišem ovo što osjećam. Glumit ću pred njom, a zapravo ću je nesvjesno obasipati pažnjom. Nije ni ona nedostižna. Prvi put nije bila. Nemoguće da se drastično promijenila od tada. Šta god da se desilo u međuvremenu, sa mnom je preživjela toliko toga. Probudit će se glas razuma kad - tad.

Otresem misli i uspijem nekako, vrteći se dobrih pola sata, da zaspim. Bilo je neudobno i tenzija me pratila kroz cijelu noć, ali me jutarnja buka navede da se dobro razbudim i zaboravim neudobnost. Shvatim da su svi uveliko započeli dan pa bacim oko na sat koji otkucava pola devet. Ustanem teturajući se, slomljen zbog lošeg sna. Oko tvornice se čuje jak hod njenih ljudi, pa me oblije ponos koliko je uspjela sama. Uvijek sam znao da je borbena, ali nisam očekivao da bi u ovim stvarima dovde dogurala. Izgleda da mi je i tu morala kontrirati.

S osmijehom se uputim do umivaonika i riješim se ove jutarnje podbuhlosti. Navučem neku odjeću što mi je ostavljena, pa brže bolje izađem iz sobe ne želeći da me iko čeka. Cijelim putem sam osjetio poglede na sebi, mora da im je čudno vidjeti novajliju. Nisam iskreno znao ni gdje sam krenuo, samo sam hodao nadajući se da će me neko zaustaviti. Međutim, samo par mrkih i čudnih pogleda me ispratiše. Dođem do vrata njene sobe, ali se spriječim od kucanja i nastavim.

Ionako nije unutra. Pomislim.

Mora da je od ranog jutra na nogama. Jer takav je i moj život bio. Operacije, krađe, kovanje planova. Sve to ide od jutra do sutra.

Koliko se posvetila ovome svemu, ne bi me čudilo da svakodnevno ustaje u nove pobjede sa zorom. A to mi može i ona reći, s tim da sam je uočio u jednom uglu kako razgovara sa par likova. Pomno su slušali svaku njenu riječ i ta snaga u njenom stavu me zaista bacala na pod. Nevjerovatno je zračila seksipilom. "Sačekajte." Čujem kad me uočila, pa krene ka meni. Nabacila je osmijeh koji nisam mogao protumačiti. Možda onaj "radi reda" osmijeh.