Plave ruže

/Prolog/

Moja kuća je moje utočište, mjesto gdje bježim od nevolja i problema. To je moj dom kojeg nebi mjenjala ni za što na ovom svijetu. Volim ga baš onakvog kakav je. Da me netko upita želim li živjeti u nekoj novoj kući odmah bi mu rekla ne. Da me netko pita želim li što promijeniti u svojoj kući isto bih rekla ne. Da me netko pita želim li da oni čudni zvukovi koje moja kuća proizvodi nestanu rekla bih ne. Da znam, zvuči čudno jer ne želim da ti zvukovi nestanu, ali ima i razlog. Svaki puta kada prolazim stubištem čujem neke zvukove u drvetu od kojeg je stubište napravljeno. Kada ostanem sama kod kuće ili ostanem budna dugo u noć čitajući knjige, kada je sve tiho i mirno, čuju se neki zvukovi pucketanja. Ti zvukovi su dio moje kuće i odrasla sam s njima i nikad ih se nisam plašila. Zašto? Zato što imam osjećaj da kroz te zvukove moja pokojna sestra blizanka živi s nama. Ona je umrla kada je imala dvije i pol godine. Razboljela se, bilo je to samo od jednom, nekako, dobila je meningitis koji se prekasno otkrio, te je umrla, nisu ju mogli spasiti. U sobi na zidu više televizora imam veliku sliku nas dvije, slika je slikana za naš drugi rođendan.

Kroz sve te zvukove koje kuća proizvodi čujem nju i znam da pazi na mene. Ona je moj mali anđeo čuvar. Moja nada u najgorim trenutcima u životu. Svaku noć kad legnem u svoj krevet bacim pogled na našu sliku i pomolim se Bogu za to što mi je podario život, pomolim se za nevinu dušu svoje sestre. Ponekad ostanem budna do kasno samo kako bih mogla slušati svoju sestru i pričati s njom. Znam da svi u kući čuju te zvukove, ali samo im ja poklanjam pažnju. Nitko ne zna za moju malu tajnu da sestra živi kroz te zvukove.
To je počelo još dok sam bila malena djevojčica. Kad sam prvi puta ustinu primjetila te zvukove kao takve. Od tada kroz njih uvijek razgovaram sa svojom malom sestricom. Svake godine na svoj rođendan tugujem za izgubljenom sestrom. Znam da mi je rođendan i svakako se preko dana veselim, ali uvečer, kada padne mrak i svjetla se pogase. Pustim suzu za svoju nevinu sestricu. Pustim suzu jer nije mogla sa mnom dočekati naš rođendan. Nismo se mogle skupa igrati, dijeliti igračke, ponekad se tući, ali najviše od svega voljeti i ljubiti. Nismo imale priliku. I jednog dana, kad On odluči da je vrijeme da se pridružim svojoj sestrici tamo gore na Nebu. Zagrliti ću ju. Zagrliti ću ju toliko jako i čvrsto. Samo da nadoknadim sve propuštene zagrljaje i trenutke koje nismo mogle proživjeti. Bile smo jako male kad je umrla, zapravo ni nemam neko jasno sjećanje na nju, samo na jedan dio, mislim da netom prije no što je umrla, sjećam se da smo bile svaka u svom krevetiću i da smo se gledale i smijale jedna drugoj. Ne znam čeme smo se smijale no jasno se toga sjećam.
Svaki dan poslje škole odlazim na groblje. Tamo sjedam na pasicu kraj spomenika na kojem se nalazi njeno ime. Prstima prelazim po zlatnim slovima i ispuštam suzu. Zapravo one same od sebe krenu, uvijek iz desnog oka, nikad nisam shvatila zašto uvijek iz desnog. Svaka suza koja izađe iz tog oka kapne na crnu zemlju njenog groba za sve suze koje ona nije mogla isplakati. Prepričavam joj kakav mi je bio dan u školi i šta ću sve raditi. Pričam joj sve ono što bih joj pričala da sjedi kraj mene na krevetu i jede linoladu sa mnom. I danas sam bila na njenom grobu. Kupila sam joj plavu ružu.
Pitate se zašto? Pa zato što su plave ruže posebne i rijetke. Ističu se u masi istih. Kupujem joj plave ruže jer je ona posebna i rijetka kao te ruže. Ističe se u masi istih. Kako? Njen grob je poseban zbog plave ruže na spomeniku i same osobe koja počiva u tom grobu. Nikome nikada neće biti jasna povezanost mene i moje mrtve sestre pogotovo zato jer je umrla dok smo još bile male. Ni sama ne znam otkud tolika povezanost, ali znam da uvijek i svugdje osjećam njenu prisutnost. Pogotovo u kući. U toplini našeg doma u kojem smo skupa trebale odrasti, no tužna sudbina nas je razdvojila i sve što od nje imam jesu čudni zvukovi u kući, slika na zidu u sobi i plave ruže, ali i to mi je dovoljno. Sve dok osjećam da je ona uz mene ja sam sretna.

○○○○

Gues who is back? Yas, Baaatmaaaaaan and Plave ruže.
Dada, evo mene opet, ovaj put s konacnim ciljem da zavrsim ovu pricu. Zelim i moram ju zavrsiti. Vas molim da mi budete podrska jer drugacije vjerojatno nece ici. Svojeglava sam, ali volim pisati, imam nesto sto zelim ostaviti u ovoj prici. Nadam se da ce vam se svidjeti, nesto cu mjenjati, nesto ostaje isto ali uglavnom, cijela prica je tako cudna i vjerujte mi kraj je najbolji dio svega, zapravo mi je zao sto cete morati dugo cekati do njega jer, treba nalisati cijelu pricu, ali sta je tu je. Nakon vise od 2 mjeseca sam se vratila, ni sama se nisam nadala povratku, ali evo me, tu sam, pa sta bude bit ce. Nadam se lijepom druzenju sa svima vama.❤