Plave ruže

(4.) /Plavi mjesec/

Pa seko, imaš najzaboravniju i najnespretniju sestru na svijetu. Uspila sam izgubit esej. Onaj na papiru je kod profesorice, a ja sam pametnjaković koji je uspio izgubiti papir na kojem sam napisala esej. Bravo ja. Tako da čini se da ti neću pročitati svoj esej.

U mislima sam razgovarala sa sestrom dok sam hodala prema njenom grobu. Neću ni spominjati onaj osjećaj koji je prostrujao kroz mene kad sam nogom kročila na groblje i još uvijek je u meni. Neću reći da je neugodan. Nekako, ugodan je, ali strašan. Ja volim strašne stvari i pojave. Čudak sam. No ovo me ipak malo plaši.

Prilazim grobu, prekrižim sebe i sestrin grob. Spuštam ružu kraj onih koje sam zabola u zemlju jučer. Još uvijek su svježe kao da su taman ubrane. To je jako čudno. Onu od jučer neću ni spominjati. Nekako, ovaj grmić od tih ruža koji sam napravila kad sam ih zabola u zemlju, čudno izgleda, kao da se promjenio. Kao da nije isti onaj od jučer. Čak izgleda još ljepše nego jučer.  Sjedam na pasicu i pokušavam zadržati onu suzu u oku.

"Trenutno ti nemam ništa za pričati seko. Mislila sam ti pročitati onaj esej iz engleskoga, ali izgubila sam ga. Pametna ja."

Pređem rukom preko njenog imena.

"Sada idem na kavu s Filipom. Jučer kad sam otišla s groblja mi se ponovno javio, pitao me je hoćemo li ići na kavu. A kako da odbijem te divne zelene oči? Naravno da nikako. Sada je pola 4. Taman dok dođem do Stanova, ostavim torbu kod kuće, pokupim nešto novaca i odem do City galerije. Tamo kod one pekare se trebamo naći. Večeras ću ti pričati kako je bilo. Nadam se da neću požaliti što sam pristala na tu kavu."

Ustanem se s pasice i stanem pred grob.

"Pokoj joj vječni daruj Gospodine. I svijetlost vječna svjetlila njoj."

Desnu ruku sam stavila na čelo,

"U ime oca,"

Sada sam je stavila na prsa,

"I sina."

Stavila sam je na lijevo rame,

"I duha"

Na desno rame,

"Svetoga"

Sada sam obje ruke sklopila,

"Amen."

"Bok seko, volim te."

Okrenula sam se te krenula prema izlazu iz groblja. Onaj osjećaj je još uvijek strujao mojim tijelom. Kad sam uhvatila kvaku onih željeznih vrata samo je nestao, kao da je ispario.
Uputila sam se prema stanici za bus, nadam se da neću morati dugo čekati jer ne želim zakasniti na sastanak s Filipom. Drag je.

●●○●●

"Mama, idem ja."

Pozdravila sam mamu i izišla iz kuće. 15 minuta do 5 sati. Taman laganim hodom dok dođem do City galerije.

Inače do City galerije mi treba oko 6-7 minuta. Sad sam se otegla i malo krenula okolnim putem i trebalo mi je 14 minuta. Taman da stignem na vrijeme do one pekare. Kako sam se preko tržnice približavala tom štandu ugledala sam Filipa kako stoji. Svjetlo smeđa kosa, malo razbarušena od vjetra, ali jako je slatka i izgleda mekano. Imao je na sebi crne traperice, smeđe Vansice s tamno plavim pertlama. On je jedina osoba u školi koja ima takve Vansice. I sivu jaknu koja je bila otkopčana i ispod je imao plavu košulju. Nikad ga nisam u košulji vidjela i moram priznati da je stvarno zgodan. Imao je u ušima bijele slušalice i nekako je nervozno tapkao nogom i gledao oko sebe. Pogled mu se zaustavio na meni kad me skužio i odmah mu se na licu nacrtao osmjeh od uha do uha. I sama sam se nasmješila i malo požurila da prije dođem do njega. On je za to vrijeme počupao slušalice iz ušiju. Doslovno počupao, nije ih normano izvadio nego samo povukao i strpao u džep zajedno s mobitelom. Nije se potrudio ni iskopčati ih iz mobitela.

"Hej."

Pozdravim ga kad mu priđem nekako tiše nego sam mislila, ali sa smješkom na licu.

"Hej Melissa."

Pogledam na sat, nadam se da nisam zakasnila, i nisam. Točno je 5 sati.

"Nadam se da me nisi dugo čekao, da sam znala da si tu nebi kružila već bi odmah došla tu."

"Ma ne čekam te dugo, svega 5 minuta."

"Oh, dobro onda. No, di ćemo?"

"Na poluotok, neki dan sam šetao onuda i naišao na neki kafić na mjestu gdje čovjek nikad nebi pomislio da će kafić biti i jako mi se svidio tako da te tamo vodim."

●●○●●

Ležim na svom krevetu. Neka čudna svjetlost mjesečine mi obasjava sobu. Razmišljam o Filipu. O njegovim zelenim očima i svjetlo smeđoj kosi. O načinu na koji priča i prepričava.

Ova svjetlost mi više neda mira. Svaki put kad je pun mjesec sija mi ravno u sobu, ali na tu svjetlost sam se navikla. Ova je drugačija. Nekako mi baca na plavo. Krevet mi je odmah pokraj prozora tako da kleknem na krevet i maknem zavjesu te pogledam kroz prozor. To je mjesečeva svjetlost. Mjesec je poprimio plavu boju. Predivan je. Nikad u životu nisam vidjela mjesec plave boje, poprilično sam sigurna da je ta pojava toliko rijetka da ju je praktički nemoguće vidjeti. Ostavljam zavjesu ne navučenu jer želim promatrati tu svjetlost dok pričam sa sestrom o današnjoj kavi s Filipom. Legnem natrag na krevet i pogled usmjerim na našu sliku na zidu.

Ostanem bez teksta i prestanem disati.

Što se to događa?

Slika, na zidu.

Osim što mjesec isijava plavu svjetlost.

Slika na zidu.

I ona nekako, kao da sija.

Svakom sekundom svjetlost je sve jača.

Nije od mjesečeve svjetlosti jer ona ne dopire do slike.

Slika, sija.

Isijava plavu svjetlost po sobi.

Seko što se to događa?

Ni sekunda nije prošla nakon mog pitanja, a kuća kao da mi odgovara svojim čudnim zvukovima jer je nakon pitanja proizvela zvuk. Ali ne zvuk kao inače zvuk kad pričam sa sestrom.

Sada je zvuk bio drugačiji, bio je dublji, al opet, kao da se u njemu osjećala neka sreća.

Seko, što se to događa?

○○○○○

😈😈

Te divne zelene oke, falile su mi, a vama?

❤