Plave ruže

(1.)/Barba Stipe/

Izlazim iz ove ustanove u kojoj se osjećam kao u zatvoru. Zašto uopće moram ići u vražiju školu? Znam da bi mi sad mama rekla da je to zato što je obrazovanje važno, ali mi koji smo si odlučili sjebati život gimnazijama najmanje 15 godina života potratimo na školovanje. Prvo 8 godina idemo u osnovnu školu, onda kad taj pakao završi odlazimo u srednju, a mi budale koje smo odlučile uništit si život gimnazijom svaki jebeni dan četiri godine moramo slušati profesore kako govore: "Vi ste gimnazijalci." Stvarno su dodijali i Bogu i vragu s tim. Kako im ne dosadi to ponavljati iz generacije u generaciju. I onda kad napokon izdržimo i taj pakao moramo još najmanje tri godine ići na fakultet kako bi imali nešto od života.

Izdvajam se iz mase u kojoj sam išla prema autobusnoj stanici i odlučim ići pješice. Ionako idem sestri na grob, a i danas je lijepo vrijeme.  Skrećem u malu uličicu u kojoj se nalazi cvjećarnica u kojoj kupujem plave ruže za sestrin grob. To je valjda jedina cvjećarnica u Zadru koja ima plave ruže.  Ulazim u prodavaonicu, za pultom sjedi stariji čovjek prosjede kose svjetlo smeđih očiju. Kada me ugleda lagano se nasmješi i prestane čitati knjigu.

"Dobar dan barba Stipe!"

"Dobar dan sunce. I danas plava ruža za Alyssu?"

Kimnem glavom i lagano se nasmješim. Barba Stipe zna da su te ruže koje kupujem za moju pokojnu sestru i zna cijelu priču oko toga jer  sam jednom na naš rođendan došla predvečer u ovu cvjećarnicu i tražila plave ruže, kada je barba Stipe vidio da sam uplakana pratio me je do groblja i tamo sam mu ispričala priču o meni i mrtvoj sestri. Od tada svaki dan idem k njemu po ružu za sestru, nekad jednu nekad tri, ovisi o danu.  I na rođendan uzimam buket plavih ruža. Posebne su i jako rijetke. Smatram da je moja pokojna sestra isto tako posebna i jako rijetka, iako je umrla i nije imala priliku živjeti smatram da je rijetka i posebna. Zašto? Ne znam. Znat ću kad jednog dana umrem i odem k njoj.

"Izvoli."

Barba Stipe mi pruži plavu ružu zamotanu u celofan koji je na dnu bio zavezan plavom vrpcom.

"Hvala barba Stipe."

Zahvalim mu se i izvadim 20 kuna iz džepa te ih stavim na pult. On ih svojom starom, naboranom rukom na kojoj se poznaje svaka žila uzme i stavi u kasu. Te mi pruži račun kojeg uzmem i krenem van.

"Do viđenja."

"Do viđenja sunce."

Barba Stipe me uvijek zove sunce, ne znam zašto, ali volim to. Jednom me je pitao da li mi to smeta, odmah sam mu rekla da ne i da koliko god godina ja imala nikad mi neće smetati to što me zove sunce.

Uputila sam se prema obližnjoj stanici za autobus, pješice je predaleko za ići na groblje. Uskoro će autobus. Na stanici nema nikoga te sjednem na klupicu dok čekam bus. Pogledam na svoj crni sat na ruci, trebao bi stići za 10 minuta. Nadam se da neće kasniti.

Nakon manje od 10 minuta pokraj stanice usporava autobus s natpisom ul. Franka Lisca, to je moj autobus, dižem se s klupice i stajem skroz blizu ceste tako da kad se autobus skroz zaustavi mogu samo uletjeti u njega. Vozač je stao točno ispred mene i otvorio mi vrata. Brzo uskočim u autobus i pokažem mu pokaz te samo produžim do sjedala. Sjedam na prvo prazno sjedalo do vrata za izlaz. Pa još desetak minuta vožnje i na groblju sam. Ponekad imam osjećaj da me ljudi žele pitati hoće li mi ovo ikada dosaditi. Ne, neće. Zašto? Zato što volim svoju sestru i ne mogu je zagrliti i poljubiti da bih joj to pokazala pa joj pokazujem tako što svaki dan odlazim na njen grob i nosim joj plavu ružu. Znam da bi ih ona voljela da je živa, posebne su. 

Uzimam u prste privjesak na svom lančiću kojeg nosim već 5 godina. Nikad ga nisam skinula s vrata otkako sam ga dobila za 11 rođendan. Nije ništa posebno, ali meni opet je. Srebrni lančić, srebrni privjesak sa sestrinim imenom, pisanim slovima je ispisano Alyssa. 

Bacam pogled na cestu dok po prstima prevrćem privjesak na lančiću. Sunčano je, puše lagana bura. Za vikend su rekli da će biti orkanska bura. Iako jako puše nekako, Zadar nikada nije skroz na udaru. To volim jer se onda uvijek prošetam po pustim ulicama i svratim do groblja. Tim danima ne nosim plave ruže na sestrin grob. Ne volim ići barba Stipi po buri jer mi je to predaleko za šetanje. Skoro pa na drugom kraju grada. U daljini se polako počinje nazirati groblje pa se pripremim da izletim iz autobusa kad stane na stanici.

Vozač se zaustavio te sam se ustala sa sjedala i krenula prema izlazu. U autobusu nije bilo puno ljudi već uz mene još njih 5 ili 6. Izašla sam iz autobusa i uputila se prema groblju. Stala sam pred veliku metalnu ogradu, duboko udahnula i krenula prema manjoj ogradi, pritisnula sam kvaku te su se metalna vrata otvorila, a ja sam ušla na groblje.  Kroz mene je prostrujao neki čudan osjećaj, kao da je puhnulo kroz mene i po prilično sam sigurna da to nije od vjetra, to je bilo nešto drugo, nešto više od našeg postojanja i shvaćanja. Nešto kompliciranije od svega što poznajemo.

Stazicama sam stigla do sestrinog groba. Spomenik i pasica od bijelog mramora, u desnom kutu spomenika se nalazila ruža, plava ruža, na sredini, kao neki naslov stajalo je njeno ime:

ALYSSA  KNEŽEVIĆ

Ispod njenog imena malo manjim, isto zlatnim slovima je stajao tekstić kojeg smo ja i mama pisale kad je meni bilo 10 godina, tada su roditelji skupili dovoljno novaca da joj naprave novi spomenik, koji će se isticati. Taj tekstić, zapravo stihovi, uvjek mi namame suzu u oko.

ALYSSA, NAŠ SI ANĐEO.
ČEKALI SMO TE S VESELJEM,
TEBE I TVOJU SESTRU.
BOG JE ODLUČIO DRUGAČIJE,
TEBE NAM JE UZEO.
ANĐELE NAŠ PAZI NA NAS.
IAKO S NAMA NISI VOLIMO TE BESKRAJNO.

POČIVAJ U MIRU ANĐELE,
MELISSA, MAMA I TATA.

Sjedam na pasicu groba i spuštam ružu na crnu zemlju, uzimam u ruku onu staru ružu koja je već polagano počela venuti te ju stavljam na pod pokraj groba. Prstima prelazim po njenom imenu.

"Fališ mi seko.."

Bože, zašto si ju morao uzeti? Trebale smo imati savršeno djetinjstvo, zajebavati ljude okolo jer nebi znali koja je koja, bile smo jednojajčane blizanke. Ni same nebi znale koja je Alyssa, a koja Melissa, sada, na žalost znamo. Alyssa je ona koja leži tu pod crnom zemljom, a Melissa ona koja svaki dan dolazi na sestrin grob i plače zbog nje. I sada, kao i svakog puta iz desnog oka mi krene suza, polagano spušta se po mom obrazu i napokon kapne na crnu zemlju. Ne trudim se sakriti tu suzu, ne trudim se da ju obrišem. Samo ju pustim da kapne na crnu zemlju njenog groba, ja plačem za nas obje.

"Vidimo se sutra sekice."

Ustala sam se s pasice i uzela u ruku staru ružu. Poljubila sam prste druge ruke i poslala joj zračnu pusu. Jedino tako znam da će moj poljubac stići do nje. Uputila sam se prema izlazu iz groblja, prije no što sam izišla sam otišla do velikog kontjenera i bacila ružu u njega. Prije nego sam stisnula kvaku koja otvara metalna vrata koja odvajaju groblje od ostatka grada opet je kroz mene prostrujao onaj čudan osjećaj, kao da je nešto puhnulo kroz mene. Stisnula sam kvaku i otvorila metalna vrata. Izišla sam iz groblja i krenula prema stanici.

○○○○○

Nece biti velikih promjena, sitne, male, za sad neznatne promjenice, no kako budem pisala nove nastavke tu ce dolaziti do velikih promjena, jako velikih. Za sad mislim da sve ostaje isto, ali citajte sve, nikad se ne zna kada cu ja ubaciti nesto novo ili nesto promjeniti. Uzivajte!❤